Da 5 Bloods: apokalipsa (malo) sutra
Novi uradak Spikea Leeja nalazi se između punokrvnog buddy i aktivističkog filma ne ostvarujući puni potencijal jednog niti drugog. Nikola Fabijanić piše o filmu Da 5 Bloods.
Da 5 Bloods: apokalipsa (malo) sutra
Da 5 Bloods, Spike Lee, 2020.
Novi uradak Spikea Leeja nalazi se između punokrvnog buddy i aktivističkog filma ne ostvarujući puni potencijal jednog niti drugog
Dečki iz Prljavog Kazališta unutar jedne od svojih bezbrojnih pjesama napisali su stih koji glasi nekako ovako: „Bogati se, ionako, za sebe pobrinu.“ Malo je vjerojatna situacija u kojoj je ovaj vers inspirirao Spikea Leeja da snimi ovaj film o petorici afroameričkih veterana vijetnamskog rata koji će svoje zasluge za učinjeno u istoimenom ratu nastojati dodijeliti sami sebi desetljećima nakon što su svoje oružje i uniforme okačili o klin, no bez obzira na navedeno teško se othrvati dojmu kako im je početna pozicija jednaka. Pozicija koja govori u prilog potlačenih i eksploatiranih koji za svoje bilo što ne dobiju zaslužene zasluge.
Svodeći prikaz društvenih okolnosti i ambijenta u kojem se afroamerička zajednica našla u SAD-u za vrijeme rata u Vijetnamu na pojedine arhivske snimke lansiranja Apolla 11, govora predsjednika Nixona, raznih protesta i napadno nabrajanje značajnih individua svoje zajednice kroz povijest kao što su, primjerice, borci za ljudska prava Malcolm X, Martin Luther King Jr. te atletičar Edwin Moses, Lee svom filmu izbija jak adut iz ruku. Njegov aktivizam i ljubav prema svojoj zajednici hvalevrijedna je stvar, no u ovom filmu ona poprima gotovo patološke crte, bolje rečeno, ona odiše sljepilom koje samo s vremena na vrijeme baci pogled prema svojim glavnim protagonistima- bloodsima. Ovime film prelazi u svojevrsnu pamfletičnost zato što nam pozadina i povijesne okolnosti unutar kojih se film događa nisu prikazane, a često se na njih igra i s njima koketira, nego su nam samo ovlaš obznanjene. Nije da ne vjerujemo Spikeu, nego, kada je u pitanju film kao vizualni medij, ne vjerujemo nikome dok nam se ne prikaže na ekranu.
U trenucima kada se osoba Spikea Leeja odmakne od redatelja Spikea Leeja film prodiše te postaje istovremeno sentimentalna, gorko-slatka priča o petorici prijatelja koje je povezao rat kojega nisu izazvali, niti kojega su željeli biti dio. Spona braće po oružju u pojedinim trenucima tim, sada u odmakloj životnoj dobi, ljudima služi kao izvrsna baza za smijeh i radost, dok u drugim doziva na pamet tugu i sjetu. Spomenuta kompleksnost ratne situacije izvrsno je prenesena na svaki od likova ponaosob. Upravo su oni najviše profitirali od protoka vremena, na koji se film oslanja. Svaki od njih uprizorio je rečenicu izgovorenu u filmu: „Kako za one koji su bili u ratu on nikada ne završava.“ On je i nakon svog formalnog konca utjecao na njih, na način kako će odgajati svoju djecu, kako će razmišljati... Navedenu slojevitost ljudske psihe Lee je vješto personificirao potragom - za zlatom i kostima ubijenog suborca - unutar koje su se pomiješale pozitivne i negativne ljudske odlike.
Paradoksalno, s obzirom na sve navedeno, film koji govori o eksploataciji, (ne)pravednosti pa i prijateljstvu unutar jednog dijela društva ne uspijeva kod gledatelja pobuditi osjećaj kako je ovo priča vezana za sudbinu jedne zajednice. Dapače, simplificiranjem povijesnih okolnosti i prvoloptaškim odgovorima na pitanja o tome za koga će ti momci lupiti petama, koga će prekriti zastavom ili zagrliti Spike Lee ne uspijeva uputiti kvalitetni vapaj u korist svoje zajednice na koji će se svi okrenuti.
Nikola Fabijanić
Tekst je nastao na radionici Filmske kritike i analize održane u Kinoklubu Zagreb.