Let Them All Talk (2020): prijateljstvo na distanci
Neuspjela dramedy Stevena Soderbergha u svom fokusu ima tri prijateljice koje to u suštini uopće nisu. Nikola Fabijanić piše o filmu Let Them All Talk Stevena Soderbergha.
Let Them All Talk (2020): prijateljstvo na distanci
Let Them All Talk, Steven Soderbergh, 2020.
Neuspjela dramedy Stevena Soderbergha u svom fokusu ima tri prijateljice koje to u suštini uopće nisu
Kako nam kojim čudom ispod našeg radara u punom pogonu ne bi promaknula namjera novog uratka Stevena Soderbergha isti nam u svojim uvodnim minutama ispisuje imena i mjesta stanovanja glavnih protagonista te nam ih u nekoliko scena, svakoga ponaosob, i predstavlja. Primljeno na znanje Steven, shvatili smo. Film je usmjeren na likove i dijalog unutar kojih se obrađuje proces žaljenja za prolivenim mlijekom, konkretnije, podmirivanja neizmirenih cehova između triju prijateljica nakon pedesetogodišnjeg prijateljstva.
Smještena na prekooceanski brod koji putuje iz Sjeverne Amerike u Englesku ova dramedy fingira biti film ceste u kojem svaki novi krug koji guma napravi po asfaltu, odnosno, u ovom slučaju, svaki val Atlantskog oceana koji biva prerezan od strane brodskog metala na top putu trebao bi dovesti bliže razrješenju ili, zašto ne, kompliciranju odnosa između ljudi koji se na njemu nalaze. Izvrnuvši famoznu rečenicu kako nije bitno odredište već putovanje film se poglavito usmjerava na cilj, drugim riječima, na efektan, ali neiskorišten završetak jer zanemaruje ono najvažnije- putovanje. Zanemaruje proces koji bi bio svojevrsna priprema za prestiž kojemu stremi, zanemaruje proces koji će u tim prijateljicama pobuditi želju za obračunom ili zakapanjem ratne sjekire, sasvim je svejedno.
Naime, lišen bilo šapta, bilo podignutog glasa odnos između triju prijateljica na tom putovanju ostaje iznimno pravolinijski bez ikakvih zavrzlama što je velika šteta s obzirom na to da se radnja filma odvija u zanimljivom brodskom okruženju; u nekoj inačici Petrijeve posude, a ne u automobilu ili sličnom prijevoznom sredstvu iz kojega se može izaći i napustiti osobu koja Vam titra po živcima kao gudalo po violini. Autori filma zaboravili su na jednu sitnicu, zaboravili su nam udijeliti mikroskop i bijeli mantil pomoću kojih bi promatrali razvoj i sve daće i nedaće ljudi unutar te Petrijeve zdjelice. S obzirom na rečeno; one i odnosi između njih ostaju isti na koncu filma kakvi su bili i na samom početku. Ovakav ishod se prvenstveno može pripisati na račun likova koji djeluju neopisivo umjetno. Stereotipan prikaz pisca koji živi u vlastitom svijetu, uvijek dotjeranog s gardom koji obične smrtnike gleda s visoka i pomalo podcjenjivački te, primjerice, žena u trećoj životnoj dobi koja još uvijek ne odustaje od udaje za bogatog muškarca samo su neki od likova s kojima bi se gledatelji trebali povezati ili im se barem nasmijati, no njihova, možemo to slobodno reći, karikaturalnost ne dopušta jedno, a bogami, niti drugo. Imajući u vidu kako su glavni protagonisti, odnosno protagonistice glumačke dive Meryl Streep, Candice Bergen i Dianne Wiest žal za propuštenim postaje tim veći. Naime, bez obzira na dobre glumačke izvedbe, situacija, u kojoj se oslanja na glumačku improvizaciju, a scenarij služi samo kao svojevrsni orijentir, nije dozvolila poigravanje s autoironijom ili, primjerice, fokus na meta elemente unutar kojih bi se osvrnulo na dosadašnje karijere i živote ovih glumačkih veličina. S obzirom na navedeno, likovi ostaju potpuno hermetički, a njihovi odnosi bez imalo žara i života.
Zaglavni kamen filma, kao što je već rečeno, jest prijateljstvo i poznanstvo koje traje pedeset godina. Paradoksalno, niti u jednoj sceni se ne osjećaj prisnost ili netrpeljivost između tih ljudi, ne osjeća se težina tih pedeset godina povijesti, ne osjeća se kako su ti ljudi prošli dobro i zlo, smijeh i suze, tugu i radost u tih nekoliko decenija. Ovome pridonose kako već spomenuti likovi, tako i prešutno izbjegavanje s agendom koje je na snazi između pojedinih prijateljica. Spomenuto ima smisla, no ono je nedovoljno razrađeno i svedeno na svega nekoliko rečenica uz čaj ili neku od društvenih igara. Drugim riječima, kontakti između prijateljica su uglavnom strogo formalni, uz objede. Čime se pobuđuje čuđenje zašto su uopće pristale na putovanje te koja je uopće, scenaristički gledano, svrha razdvajanja ljudi koje si prvotno smjestio u maleni brisani prostor u obliku prekooceanskog broda. U kontekstu navedenoga jedini živi likovi su nećak glavne protagonistkinje i njena agentica čija interakcija odiše glumačkom kemijom, ali i životnim dijalogom, s kojim se svi možemo poistovjetiti; u čijem su fokusu ljubavne košarice, problemi vezani za majčinstvo i ino.
Tko bi rekao kako će stroga podjela likova na ekranu s početka na koncu oslikati cijeli film. One su dio istog svijeta, istog prijateljstva, no svaka od njih je, oksimoronski, prijateljica sama sebi. Drugim riječima; one su prijateljice, ali nisu, odnosno, hoću reći, jesu, ali su dovoljno proračunate i neiskrene da to ne budu. Spomenuti paradoksi primjetni su i u samom naslovu filma. Redatelj Steven Soderbergh i scenaristica Deborah Eisenberg gotovo su ushićeno poručili svojim likovima kako neka pričaju. E, pa draga Deborah i dragi Steven pričali bi oni, ali problem je u tome što nemaju o čemu.
Nikola Fabijanić
Tekst je nastao na radionici Filmske kritike i analize održane u Kinoklubu Zagreb.