Dragi Leo
In memoriam za Leonarda Kovačevića. Piše Višnja Pentić.
Dragi Leo,
znam da čuješ. Slušaš iz velike tišine.
Našu smo Filmsku čitanku pokrenuli zahvaljujući Kino emancipacijama koje ste Tom, Ante i ti osmislili i vodili u MaMi ne tako davnih 2016. i 2017. Bio je to program čiji je cilj bio njegovanje otvorenog, očuđenog gledanja oslobođenog diktata naracije, ideologije i navike. Ti nisi ni znao gledati drugačije, uvijek si na najmanje očekivanim mjestima otkrivao nove mogućnosti komunikacije sa svijetom. Uz to si, više od svega, svoju otvorenu samoću u kojoj su neprestano cvjetale nove impresije bezrezervno dijelio s drugima. Možda je najvažniji dio Kino emancipacija bio onaj razgovor prijatelja koji bi uslijedio nakon projekcije. Bila je privilegija slušati te kako nježno, a precizno razotkrivaš mehanizme kontrole i kako se oštro, a široko bacaš u ono što te najviše grijalo – kako na filmu, tako i u stvarnosti. Bio je to screwball, taj žanr temeljen na vječnom dijalogu koji ne može i ne želi završiti, žanru koji razara svaku romantiku ne bi li je na kraju slavodobitno potvrdio. Dijalektika screwballa odgovarala je tvojoj navadi da istovremeno budeš analitički ubojit i sanjarski nekontroliran u svojim interpretacijama. U jednom od tvojih najdražih filmova, Strašnoj istini (The Awful Truth, 1937), anarhija se susreće s monogamijom, nakon čega njih dvije žive zauvijek sretno, onako kako si i ti živio, neumorno spreman zaljubiti se u neku novu kontradikciju i iz nje izvući nešto nevjerojatno živo, nešto što si sa svima dijelio sada i ovdje.
Kada je u rujnu 2020. kretala prva Filmska čitanka zamolila sam Antu i tebe da svojim prisustvom osnažite diskusije nakon predavanja što ste i prihvatili. Dvije godine kasnije, 17. rujna 2022. održao si i svoje, mislila sam tek prvo od mnogih, predavanja na Filmskoj čitanci. Za temu si uzeo redatelja kojeg si obožavao, Petera Bogdanovicha koji je ranije te godine preminuo i koji je, kao i ti obožavao screwball i koncept filmofilije. Govorio si o filmu They All Laughed (1981) u kojem je motiv potrage za srećom oplemenio novim filmskim jezikom pa si zaključio kako to „nije samo film koji je žanr romantične komedije doveo do svog melankoličnog vrhunca – nakon kojeg se nepovratno vratio svojim iluzijama – nego je stvorio novi filmski jezik ljubavne utopije, čije je glavno sredstvo specifičan oblik dinamičnih subjektivnih kadrova“. Takva je bila tvoja misao, istovremeno prodorna i mekana, uvijek spremna obuhvatiti sve proturječnosti kako bi istina emocije ostala neokrznuta.
Posljednjih si se mjeseci vratio Rohmeru, lijepo je znati da su među zadnjim filmskim slikama koje ćeš ponijeti s ovog dijela putovanja koje si dijelio s nama, topli krajolici i beskrajni razgovori o ljubavi onako kako su ih komponirali Rohmer i Néstor Almendros, svevremene filmske razglednice s kojih si gledao i sanjao prozore i oblake, znao o njima sve i istovremeno osjećao kao da se gledate prvi put.
Čujem te u stihovima tvoga Pjesnika, kliziš među riječima, prisutan:
Napokon su te raznijele, gonjene osvetnim gnjevom,
da bi tvoj zvuk u lavovima i stijenju boravio,
u stablima i pticama. I danas još tu si pjevom.
O, izgubljeni Bože! Tragu što ne susta!
Samo jer neprijateljstvom napokon razdrt si bio,
mi smo sada slušači i prirodina usta.
Drugarski,
Višnja
Naslovna fotografija:
La Collectionneuse (1967) dir. Éric Rohmer