hr/en

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.

14. travnja 2020.

Entuzijazam u teškim vremenima: Kinoklub 1990-ih i ranih 2000-ih

Tekst Luke Ostojića o Kinoklubu u turbulentnom razdoblju 90-ih i ranih 00-ih. Tekst je objavljen u monografiji Čisti amaterizam 91. godina Kinokluba Zagreb.

Entuzijazam u teškim vremenima: Kinoklub 1990-ih i ranih 2000-ih

Rat, raspad Jugoslavije i potpuna promjena političkog, ekonomskog i društvenog uređenja uzdrmali su sve postojeće institucije, pa tako i mali Kinoklub Zagreb koji je vrlo naglo ostao bez važnog političkog zaleđa koje mu je omogućavalo stabilan rad. Bogata tradicija Kinokluba (kao i općenito umjetnička baština Jugoslavije) u novom je kontekstu posve marginalizirana, ideja besplatnog bavljenja filmom (koja je prije bila bitan dio državne politike spram amaterizma) u ratnom je, poratnom i kapitalističkom društvu postala sporedna, a institucije koje su Kinoklubu osiguravale prostor i financijsku potporu same su ulazile u neizvjesnu tranziciju. U takvoj situaciji vođenje Kinokluba postalo je mnogo kreativnija i teža djelatnost od filmskog stvaralaštva, a činjenica da je KKZ uspješno preživio i razvijao se tijekom zadnja tri desetljeća izmiče jednostavnim i zdravorazumskim objašnjenjima. U ovom tekstu pokušavamo otkriti kako je Kinoklub Zagreb tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih uspio preživjeti tranziciju, održati više nego pristojnu razinu produkcije, a i dalje ostati dosljedan cilju da omogući ljudima slobodno bavljenje filmom. 

Rekonstrukcija događaja iz tog razdoblja je, dakako, nemoguć zadatak jer Kinoklub jedva da je imao kapacitet za svoj redovni rad, a kamoli za sustavno arhiviranje dokumenata koji bi nam danas omogućili jednostavniji i precizniji uvid u tadašnja zbivanja. Tu valja spomenuti i stanovitu amatersku skromnost kinoklubaša koji u trenutku svog vođenja kluba i izrade filmova nisu ni zamišljali da će netko desetljećima kasnije proučavati njihov rad i u njemu vidjeti kulturnu vrijednost. U tom smislu za ovo razdoblje vrijedi zaključak Mihovila Pansinija iz teksta o KKZ-u 1960-ih godina: „Za prikaz ovog razdoblja bio bi potreban iscrpan broj podataka, možda iz legendarnog arhiva, k tome veći broj znalaca i zanesenjaka, dakle neostvariv je budući da ni jedan od uvjeta nije moguće ispuniti, a za komentar kakav ja pišem ne treba čak ni vjerodostojno pamćenje, dostaje samo napor obnavljanja duševnog stanja tog doba.” (Pansini, 2003: 5 Mihovil Pansini: „Pet razdoblja Kinokluba Zagreb”, u: Popović, Duško (ur.) Kinoklub Zagreb: filmovi snimljeni od 1928. do 2003.: sedamdeset i pet godina Kinokluba Zagreb, Hrvatski filmski savez i Kinoklub Zagreb, Zagreb, 2003.)

  Da bismo obnovili duševno stanje ovog doba, okrenuli smo se sudionicima i živim svjedocima koji su bili više nego spremni prisjetiti se tih dana, no koji su, nepovjerljivi prema uvijek varljivom sjećanju, redom upućivali jedni na druge kao na one koji „sigurno mogu bolje objasniti cijelu situaciju”. Ono oko čega su se svi složili jest centralna uloga predsjednikā KKZ-a, prvo Alana Bahorića koji je tijekom turbulentnih devedesetih predvodio smjenu generacija u KKZ-u, a zatim Vedrana Šamanovića koji je krajem 1990-ih i tijekom 2000-ih bio centralna figura Kinokluba sve do svoje prerane smrti 2009. Stoga sam se odlučio u ovom prikazu fokusirati na razgovor s Alanom Bahorićem i Sanjom Šamanović, Vedranovom suprugom, dugogodišnjom kinoklubašicom i direktoricom One Take Film Festivala koji je prvih godina bio projekt Kinokluba. 

Kvantni skokovi

  Bahorić se u Kinoklub učlanio 1989. kao srednjoškolac, a predsjednikom je postao 1992. dok je studirao novinarstvo. Sama činjenica da momak od nepunih 20 godina preuzima vođenje Kinokluba ukazuje na osipanje starijeg članstva i naglu smjenu generacija. Bahorić u razgovoru dosljedno izbjegava idealizaciju stanja, bilo pozitivnu ili negativnu, no situacija kakvu opisuje prilično je crna: „Kreću sirene, počeo je rat, ja sam prva godina faksa, nema se para, dosta je čemerna atmosfera, a mi pokrećemo nešto ispočetka. Kinoklub je doista bio u nezahvalnoj situaciji: nema se novaca ni za žarulje, oprema je u rasulu, bilo je pitanje hoće li zadržati prostor (na Trgu žrtava fašizma, op. a.) i kako će se financirati, članstvo se osipalo, ali to je karakteristika svih udruga u tom periodu.” Najgori period bio je krajem 1991. i tijekom cijele 1992. godine „kad je u projekcijskoj dvorani Kinokluba bila Narodna garda, a prostor je služio kao alternativna lokacija za radio-veziste. Nitko nije smio biti u Klubu, a to malo opreme što smo imali preselili smo u Dugave kod kinoklubaša Roberta Knjaza. Tad su Knjaz i Mario Alojzije Lubina pokrenuli Dugavsku kabelsku televiziju (u početku Dugavsku liberalnu televiziju). Onda je Narodna garda otišla, a opremu smo vratili u Kinoklub.”

 Kinoklub se, dakle, snalazio zahvaljujući upornosti i snalažljivosti članova, no nije mogao preživjeti samo time da se male ruke slože, nego je ovisio o materijalnim uvjetima, odnosno o tada iznimno skupoj i teško dostupnoj filmskoj opremi. Bahorić navodi: „To je za današnje parametre bilo nepojmljivo razdoblje koje je donijelo tektonske promjene – ne samo u vidu društvenog uređenja i mentalnog sklopa nego i po pitanju tehnologije. Ne treba robovati tehnologiji niti smo joj ikad robovali, no njen razvoj u zadnjih 20 godina donio je kvantne skokove ljudima koji se neprofesijski bave filmom i fotografijom. Danas lako dostupna tehnologija prije 25 godina bila je u sferi znanstvene fantastike za amatere, a u sferi visokobudžetne produkcije za profesionalce.” Tada je KKZ po pitanju opreme bio u vrlo lošem stanju: „Kinoklubovi u Europi i svijetu već su dugo radili na elektronici, doduše u klasičnim montažama, ali na unaprijeđenim verzijama Bete ili Super VHS-a. Mi nismo došli ni do VHS-a, još smo radili na filmskoj vrpci.” Tako skup i zastario način filmskog rada nije mogao biti dugoročna podloga za omogućavanje široko dostupnog i besplatnog bavljenja filmom. Srećom, „veliki kvantni skok se dogodio kad je pred sam rat, zaslugom KKZ-ovog tajnika Roberta Gassa, Klub uspio dobiti novce iz lutrijskih sredstava i kupiti analognu montažu s dva Panasonicova Super VHS skopa koji su imali jock shuttle i bili su sinkronizirani. Ti si mogao na tome raditi skoro kao na profesionalnom Imatic ili Betacam skopu, uz još neke jednostavne efekte. To je tad bila revolucija. Ali para za kameru nije bilo – tu smo uskočili Robert Gass i ja koji smo u Klub donijeli svoje VHS camcordere, ujedno prve video kamere u Klubu.” Slično kao na samom početku Kinokluba, kad su bogatiji amateri u Klub donosili svoju privatnu opremu i dijelili je s drugim članovima – s tom razlikom da se ovdje nije radilo o starijim, uglednim i bogatim građanima, nego o snalažljivim studentima. Bahorić je svoju kameru koristio za potrebe KKZ-a, ali i da bi zarađivao za život: sa školskim kolegom i današnjim glumcem Kristijanom Ugrinom putovao je po Zagorju i honorarno snimao svadbe kako bi mogao kupiti novu opremu. 

  Financijski, Kinoklub je ovisio o potpori organizacije čiji je bio i ostao dio – to je nekadašnja Narodna tehnika koja je u novoj državi postala Hrvatska zajednica tehničke kulture. Ta birokratska struktura odjednom se našla u nepoznatom kontekstu, a njeni činovnici nisu bili sigurni što bi u novom sustavu trebali raditi ni kakvu politiku voditi da bi sačuvali svoje pozicije. Bahorić ilustrativno navodi kako je jednog dana 1994. došao u Kinoklub i otkrio da je u svim prostorijama HZTK-a postavljena slika predsjednika Franje Tuđmana, uključujući i kafić u kojem se slika predsjednika u admiralskom odijelu našla iznad gajbi s pivima. Takav događaj svjedoči o strahu i potrebi te strukture da pokaže bezuvjetnu lojalnost novom političkom režimu. U tom kontekstu ne čude stalne tenzije između starijeg vodstva HZTK-a i mladih, buntovnih entuzijasta iz Kinokluba. Bahorić dodaje: „Oni nisu razumjeli što mi radimo, a mi nismo razumjeli što oni rade. Nismo shvaćali da se radi o strukturi ljudi naslijeđenih iz starog sistema, koji su od toga zarađivali za kruh, koji se nisu znali ni mogli promijeniti, a koji su se 1990-ih bojali za svoju egzistenciju. (...) S druge strane, uprava HZTK-a bi prilikom donošenja budžeta uvijek bila kruta jer je i njima proračun bio malen, a film i fotografija se nikad nisu shvaćali uskim dijelom tehničke kulture.” Ipak, unatoč svim problemima i tenzijama „uvijek bi nam dali neku financijsku potporu – u početku crkavicu, zatim se to povećavalo. Uvijek bi nam taj iznos uvjetovali nekim normalnim ili neugodnim očekivanjima, ali i to je bila životna škola pregovaranja i dogovaranja.” I još važnije, unatoč atraktivnoj lokaciji, KKZ je uspio sačuvati pravo na korištenje prostora: tajništvo, sobu za montažu, spremište i projekcijsku dvoranu.

  Naposljetku, ali ne najmanje važno, tu su bili ljudi koji su vodili Klub, radili filmove i družili se u prostoru Kluba. Bahorićev cilj bio je upravo stvoriti kolektivnu atmosferu koja će okupiti i zadržati ljude: „Kod udruga gdje se ljudi okupljaju radi ljubavi i entuzijazma, a ne radi interesa – a u Kinoklubu nije bilo financijskog ili kakvog drugog interesa – trebaš imati labava očekivanja i načine kako držati ljude na okupu i motivirati ih.” Uz navedene Bahorića i Gassa, veliku ulogu imali su autori koji su napravili prve korake u KKZ-u, a s vremenom postali poznatiji profesionalci: „Tu su naravno Vedran Šamanović, redatelj Ognjen Sviličić, montažeri Staša Čelan i Vjeran Pavlinić, Zvone Rumboldt, Robert Knjaz...” Bahorić koristi upravo usporedbu s Knjazom da bi opisao tadašnji stil: „Kinoklub je bio poznat po eksperimentima, ali s našom generacijom to se izmijenilo. S jedne strane došao sam ja, dečko iz umjetničke obitelji koji nije sklon filmskom eksperimentiranju, a s druge strane iznimnu svježinu u Klub donio je Robert Knjaz iz Dugava koji je brijao na navijače i Dinamo.” Oni i brojni drugi ljudi u Klubu su radili filmove, držali radionice, organizirali projekcije, družili se i, naravno, tulumarili. (Važnu ulogu u socijalizaciji i motiviranju članova imale su i ljetne škole tehničkih vještina u Veloj Luci na kojima su kinoklubaši sudjelovali od 1995. do početka 2000-ih. Tijekom dva tjedna boravka, osim kupanja i izleta, sudionici su se mogli baviti raznim kreativnim vještinama (astronomija, jedrenje, fotografija, video…. Program su vodili ljudi iz tadašnjih klubova tehničke kulture, a školu je financirao Grad Zagreb.)

Bahorić je bio aktivan u Kinoklubu tijekom 1990-ih, a kasnije se posvetio karijeri u odnosima s javnošću. Navodi kako mu je iznimno pomoglo „tesanje 90-ih u Kinoklubu: borbe, lupanja u zatvorena vrata, hrpa grešaka koje sam počinio, hrpa puta kada bih udario glavom u zid, a metar od mene otvorena vrata... To me sve pripremilo za kasniji život.” Stoga, iako navodi da može biti „malo ljubomoran na kasnije generacije koje nisu morale proći kroz ta sranja 1990-ih, i one imaju neke svoje probleme. Ljudi su skloni crno-bijelom prikazu jer žele istaknuti svoju ulogu ili ocrniti drugu stranu, ali mislim da ništa u životu nije kjaroskuro, sve su to nijanse sivih tonova.” Uz probleme, Bahorić smatra ipak i da svaka generacija ima potrebu za Kinoklubom: „Danas ti možda više ne treba toliko tehnologija, ali i dalje ti treba neko udruženje, neki prostor gdje ćeš se naći s drugim ljudima, nešto stvarati i dobro se zabaviti.” Uz sačuvane materijalne uvjete, čini se da su ljubav prema filmu, opuštena atmosfera i zajedništvo bili ključni faktori koji su sačuvali Kinoklub 1990-ih. 

Produktivna ležernost

 Sredinom devedesetih u rad kluba uključio se snimatelj Vedran Šamanović koji je vodio klub i tijekom 2000-ih. Ubrzo nakon njega u KKZ-u se aktivirala i Sanja Šamanović, njegova supruga, koja nam daje okvirni pregled razdoblja: „Alan Bahorić je krenuo s revitalizacijom kluba, nekako je iskopao Klub opet na površinu i time olakšao daljnji razvoj. Tih godina Kinoklub je funkcionirao na poprilično neformalnoj razini. Novca nije bilo, oprema se pomalo nabavljala, članova je bilo puno manje nego danas, nije se snimalo toliko filmova, no nije bilo ni puno festivala gdje bi se produkcija kinoklubovā mogla prikazati (tek 2007. organizirano je prvo Gledalište, revija godišnje produkcije KKZ-a, op. a.). U prvo vrijeme, da bi uopće osigurali kakav-takav opstanak kluba, Vedran i Alan osobno su vodili razne škole i radionice. Onda su počele sustavno organizirane radionice što je dovelo određeni broj novih članova u klub. Ali i dalje je sve funkcioniralo s jako velikom dozom demokracije, entuzijazma i prijateljstva.” 

  Bilo bi nategnuto tvrditi da je neformalni način funkcioniranja kluba bio svjesna reakcija na siromašne uvjete, no činjenica je da je upravo takav način rada omogućio Klubu život i razvoj u teškim uvjetima: bez stabilnog financiranja, s manjkom ljudi i opreme, rad Kluba temeljio se na entuzijazmu, suradnji, spontanosti i svestranosti članova: „Nisu postojali jasno strukturirani godišnji programski i financijski planovi. Ako je netko imao dobru ideju, na druženjima utorkom i četvrtkom bismo popričali o tome, dogovorili se može li to napraviti sam i što mu treba. Netko bi zatim sjeo za računalo i napravio plakat, netko drugi bi podijelio plakate po fakultetima, treći bi otišao kupiti sokove za sudionike okruglog stola, dio ljudi bi pripremio projekcije. Naravno, kad smo ušli u 2000-e, stvari su se počele mijenjati, financiranje je postalo ozbiljnije, prijave i izvješća su zahtijevali sve više posla, članova je bilo sve više, pojavila se potreba za jasnijom strukturom i u produkciji i u organizaciji, pa se dio članova aktivnije uključio u rad kluba.”

Tada je zajedništvo unutar kluba postala još izraženija značajka Kluba, što su simbolizirala mitska okupljanja utorkom i četvrtkom: „Te večeri su nam bile svetinja. Skupljali bismo se u klubu bez obzira je li bilo aktivnosti ili ne. Poslije projekcije nije se išlo doma, ostajalo bi se u klubu sjediti i pričati. Na festivale bismo išli svi koliko bi nas primili, bez obzira čiji film je bio primljen. Išli smo na izlete. Družili smo se izvan kluba. Iz tog vremena imam neke od najboljih prijatelja još i danas. I neformalno (besplatno) još uvijek jedni druge gnjavimo kad nam nešto zatreba.” Iz takve solidarnosti proizašao je i princip rada: „Svi smo uskakali jedni drugima i pomagali oko filmova koji su se snimali. Bilo je puno manje novca pa se podrazumijevalo da glumac u filmu, dok ne glumi, drži mikrofon, ili da Vedran uskoči snimati i na radionici i na projekciji i na filmu. Radili su se filmovi, ali tamo nismo dolazili samo zbog filmova.”

  Dakako, takav solidarni i opušteni način funkcioniranja nije značio da je amaterska produkcija bila diletantska. Klupske radionice bile su iznimno cijenjene, a upisivali su ih kako amateri tako i svi oni koji su namjeravali upisati Akademiju. Održavale su se redovite tematske projekcije koje su vodili Goran Kovač i Juraj Kukoč. Iz Kluba je i tada stigao velik broj današnjih filmskih profesionalaca: Irena Marković, Krsto Jaram, Ljubo Zdjelarević, Mladen Burić, Davor Švaić... Oprema je s vremenom postajala dostupnija, video i filmska vrpca su se tijekom 2000-ih prestali koristiti, a zamijenili su ih kvalitetni i lakše dostupni formati. U tome je veliku zaslugu imao i Lovro Čepelak koji je bio tehnički tajnik Kluba od 2006. do 2013., a zatim i kasnijih godina. 

Spoj između opuštenog pristupa i visoke razine rada utjelovljivao je upravo Vedran Šamanović koji je službeno bio predsjednik, ali po izjavama svih članova KKZ-a s kojima sam formalno i neformalno razgovarao, ujedno je bio sveprisutna, svestrana, centralna pokretačka sila Kluba. Sanja navodi da je Vedran „već kao student Akademije i netko tko se paralelno profesionalno bavi filmom došao u amaterski klub i tu se jako dobro osjećao. U KKZ-u je snimio i svoje ponajbolje redateljske eksperimentalne filmove. Izuzetno je cijenio filmski amaterizam, a kako je bio profesionalac i iznad svega izvrstan pedagog, uživao je svojim znanjem pomagati klubašima. I to su svi osjetili.” Šamanović je preko deset godina vodio Klub, držao radionice, snimao svoje filmove, kao snimatelj sudjelovao u radu drugih autora i pomagao u svakoj drugoj aktivnosti gdje je trebalo, a pritom je svojim „veselim duhom i neformalnim pristupom” diktirao ton u KKZ-ovoj zajednici.

  Naravno, rastom Kluba takav princip funkcioniranja nije se mogao održati. Zahtjevnost financijskih donatora iziskivala je sustavno donošenje i provođenje godišnjih planova rada, pojačana fluktuacija članova i veća produkcija učinili su KKZ labavije povezanom zajednicom, a širi opseg posla otežavao je Vedranu Šamanoviću uključenost u sve aktivnosti. Kinoklub se kao manja, snažno povezana, neformalna i opuštena zajednice uspio očuvati tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih te doći u poziciji da nastavi rasti – no taj rast iziskivao je razvoj drugačijeg načina rada (o čemu u ovoj knjizi više piše Danijel Brlas u tekstu o 2010-ima). U tom smislu Vedranovo predsjedanje klubom mijenjalo se i polako prelazilo na druge ljude. Sanja objašnjava: „U prvo vrijeme dok su obaveze u klubu bile jednostavnije, nije bilo problema, ali kako je njegova profesionalna karijera rasla, a papirologija vođenja kluba postajala sve složenija i produkcija kluba sve veća, postajalo je sve napornije. Ali isplivali su članovi koji će kasnije preuzeti vođenje kluba, prvenstveno Mladen Burić koji se dobro snalazio u funkcioniranju udruga i Vedran Šuvar koji je u toj fazi preuzeo programe.” Logičan prijenos upravljačkih funkcija na Burića i Šuvara je, nažalost, ubrzala prerana smrt Vedrana Šamanovića 2009. godine. Vedranov pozitivan lik i veliko djelo nisu zaboravljeni, često se prenose usmenom predajom i nama koji ga nismo poznavali, no ako će netko u daljoj budućnosti istraživati povijest Kinokluba na prijelazu stoljeća, nadam se da će i ovaj pisani trag poslužiti svrsi da se istakne njegov doprinos opstanku i razvoju KKZ-a.

  Naposljetku spomenimo One Take Film Festival, još jedan KKZ-ov entuzijastični projekt. OTFF je nastao 2003. na inicijativu Vedrana Šamanovića koji se zanimao za dokumentarni dugi kadar. Sanja opisuje prve dane festivala: „Krenuli smo poprilično naivno i uz puno improvizacije, ali već prve godine festivalski program ispao je znatno veći od planiranog. Na tom prvom festivalu svatko od klubaša je dobio neki zadatak, mnogi su na tim zadacima ostali i mnogo duže: Goran Kovač je godinama izvrsno osmišljavao festivalski program, Irena Marković je nekoliko godina producirala, Krsto Jaram osmišljava vizualni identitet festivala gotovo od samih početaka, ja sam počela kao koordinatorica projekcija iako gotovo da nisam znala što to znači).” Festival je doživio neočekivano velik uspjeh, s godinama je rastao, a 2011. se odvojio od Kinokluba i postao manifestacija koju vodi zasebna udruga (i dalje u suradnji s KKZ-om). Sanja Šamanović danas je direktorica tog festivala. Tu vidimo i direktnu vezu između njezine kinoklubaške aktivnosti i profesionalnog rada, što Sanja dodatno pojašnjava: „Iskustvo i prijateljstva iz Kluba, naravno uz rad s Vedranom, bili su baza mog profesionalnog bavljenja filmom. Na One Take Film Festivalu sam prošla sve poslove: kao koordinatorica projekcija, presnimavala sam filmove koji bi stigli na festival, pomagala sam Vedranu u pisanju natječaja i izvješća, ako je trebalo nešto fotografirati ili snimiti, a nije bilo nikog drugog, Vedran bi mi gurnuo aparat u ruke... Kroz ta prva izdanja naučila sam kako funkcioniraju svi segmenti festivala, tako da mi kasnijim preuzimanjem organizacije ništa nije bilo strano. Što se tiče redateljskog i producentskog bavljenja filmom, opet su tu Klub i Vedran. Vedran je s Pavom Marinkovićem osnovao umjetničku organizaciju Mitropa u sklopu koje sam nakon Vedranove smrti nastavila režirati i producirati filmove i kazališne predstave. Sve skupa me na kraju dovelo do posla na Akademiji dramskih umjetnosti: danas radim kao voditeljica umjetničke nastavne produkcije na ADU-u, unatoč nedostatku formalnog umjetničkog obrazovanja.”

Uzorni amateri

  Možemo naposljetku zaključiti da je Kinoklub uspio preživjeti tranziciju sa socijalizma na kapitalizam i demokraciju dijelom jer javne institucije ipak nikad nisu prestale barem u nekoj mjeri podržavati rad KKZ-a, ali i zahvaljujući skupini upornih, snalažljivih i sposobnih entuzijasta koji su unutar Kluba razvili opuštenu, produktivnu i veselu atmosferu koja je omogućavala radost amaterskog stvaralaštva i u teškim vremenima. Takvi principi proizašli su iz ljudi koji su junaci ovog teksta, ali i iz uvjeta vođenja takve male organizacije u Hrvatskoj tih godina. Sanja Šamanović tvrdi da „uz današnju produkciju i brojnost članova, to danas ne bi bilo izvedivo”, a s tim se teško ne složiti – KKZ trenutno producira stotinjak filmova godišnje, održava niz projekcija i radionica koje privlače različite skupine članova, povlači sredstva iz više izvora te provodi više projekata, upravljanje klubom dijelom je profesionalizirano, a podjela rada je jasno sistematizirana (o čemu u ovoj knjizi više govori Daria Blažević u razgovoru s Ejlom Kovačević). Iz osobnog iskustva znam da solidarnost, zafrkancija i entuzijazam nikako nisu nestali iz Kinokluba, ali nisu više toliko bitno vezani sa samim načinom rada organizacije. 

  S druge strane, Bahorić dodaje da „danas mlađi ljudi generalno ne pokazuju preveliki interes za bilo koji oblik aktivizma, ne u smislu političke borbe, nego u smislu da svoje slobodno vrijeme i energiju kanaliziraju u nešto što zaista vole, a da to nije studiranje ili odlazak u teretanu.” Mladi danas doista imaju brža i lakše dostupna sredstva za rađenje filmova i komunikaciju, a samim time odlazak u Kinoklub nije više nužan korak nekome tko želi raditi filmove. No, unatoč tome, značajan broj mlađih ljudi učlanjuje se i sudjeluje u radu Kinokluba. Stoga nas ovaj pregled neočekivano vodi do dva optimistična zaključka – prvo, da bi nas mladi lako mogli ugodno iznenaditi tijekom idućih godina. Drugo, da najteži društveni uvjeti uspijevaju iz pojedinaca izvući najbolje osobine solidarnosti i nesebičnosti. Nadajmo se da će se prvi zaključak ostvariti, a da drugi zaključak KKZ neće tako skoro morati ponovo testirati. 

Luka Ostojić

Tekst je objavljen u monografiji Čisti amaterizam: 91. godina Kinokluba Zagreb 


{"placeholder":"placeholder","ansel_row_id_34201748251":{"ansel_image_id":"1128","ansel_image_delete":"","source_file_id":"2675","original_location_type":"ee","upload_location_id":"11","upload_location_type":"ee","filename":"03-luka-1990-FOTO-4-1128-1586952102","extension":"jpg","file_location":"","x":"0","y":"58","width":"763","height":"430","order":"1","title":""},"ansel_row_id_82714352842":{"ansel_image_id":"1129","ansel_image_delete":"","source_file_id":"2677","original_location_type":"ee","upload_location_id":"11","upload_location_type":"ee","filename":"03-luka-1990-FOTO-3-1129-1586952102","extension":"jpg","file_location":"","x":"0","y":"43","width":"590","height":"332","order":"2","title":""},"ansel_row_id_37343163843":{"ansel_image_id":"1130","ansel_image_delete":"","source_file_id":"2679","original_location_type":"ee","upload_location_id":"11","upload_location_type":"ee","filename":"03-luka-1990-FOTO-1-1130-1586952102","extension":"jpg","file_location":"","x":"0","y":"62","width":"767","height":"432","order":"3","title":""},"ansel_row_id_88250935107":{"ansel_image_id":"1131","ansel_image_delete":"","source_file_id":"2681","original_location_type":"ee","upload_location_id":"11","upload_location_type":"ee","filename":"03-luka-1990-FOTO-5-1131-1586952103","extension":"jpg","file_location":"","x":"0","y":"378","width":"3024","height":"2268","order":"4","title":""}}