Neka subalterni govore
Uz pomoć snage mraka i prirodnih elemenata, Vitalina Varela kroz korotu prolazi u bolje sutra. Tekst Bartola Babića Vukmira o filmu Vitalina Varela Pedra Coste.
Neka subalterni govore
Vitalina Varela; Pedro Costa; 2019.
Uz pomoć snage mraka i prirodnih elemenata, Vitalina Varela kroz korotu prolazi u bolje sutra.
Vračajući se s pogreba, sjene muškaraca u mraku koračaju kući. Ondje pale pokojnikove fotografije. Netom nakon, Vitalina slijeće u Portugal i s aviona silazi dok joj suze padaju na bose noge. Četrdeset je godina čekala svoju avionsku kartu da pođe za odmetnutim mužem, a čistačice joj govore kako je on pokopan prije tri dana. U njegovoj kući u Fontainhasu, zabačenom naselju imigranata iz portugalskih kolonija, ona pali svijeću pored njegovih fotografija i započinje proces korote.
Okovan mrklim mrakom u svakom kadru, film gleda Vitalinu kako tuguje za mužem, kako se njegovom duhu obraća i od njega traži razloge koji stoje iza njegova bijega sa Zelenortskog otočja gdje su zajedno, u četrdeset i pet dana, izgradili kuću u kojoj su zajedno živjeli. Gdje, njenim riječima, nisu imali mnogo, ali su bili dobrodošli, a ne obespravljeni kao u Portugalu. Vitalina je kroz ovo doista prošla, ona je stvarna osoba, i Costin stil zastupa neodgodivost potrebe za davanjem pozornosti njoj i njenom stanju.
Sveprisutan mrak, tišina i nepomičnost kamere presudni su, jer pogledu i sluhu nije dozvoljeno maknuti se s Vitaline, dominantno prikazane iz donjeg rakursa i isklesane preostalim tragovima svjetla poput gromoglasnog spomenika žrtvama kolonijalizma.
Istovremeno, svi muškarci samo prolaze kroz film kao obezglavljene sjene – većina ih dolazi da traljavo izrazi sućut udovici čijeg su muža samo izvrnuli na smetlište, dok lokalni svećenik pati od gubitka vjere nakon što nije ispravno pokopao pokojnika. On kroz Fontainhas luta mantrično mrmljajući i predstavlja jedini odmak od glavne narativne linije, no Vitalina ga u nju na silu uvlači u inzistirajući da održi pravi pogreb te time u svoju priču uvodi strogu pravocrtnost pogrebne povorke koja ima samo jedan smjer, jedan cilj.
Povorku prate motivi reducirani na esencijalne. Sve se sile četiriju prirodnih elemenata Vitalini pridružuju jer je to težina koju ona kao subjekt zahtjeva. Plamen, koji osvjetljava fotografije stare četrdeset godina i svijeća, čije dogorijevanje mora biti ispraćeno do kraja. Zrak, potpuno ugušen u općoj tami i tišini čak i na aerodromu s početka, koji se nakon što je duh Vitalinina muža umiren vraća u obliku orkanskih vjetrova. Zemlja podaruje cvijeće da bi i prije pravilno obavljene ceremonije spomen na mrtvog muža bio ukrašen. Voda gradacijom svojeg intenziteta nudi kontrapunkt suhom i kamenom izrazu na Vitalininu licu i izljev njenih osjećaja: od suznih kapljica pri slijetanju, preko tuširanja pri kojem joj cigla zgrade u raspadu slijeće na glavu, do pljuska pred ponovnim pokopom muža, nakon čega konačno slijede i zrake sunca.
Užarena svjetlost, do sad prisutna samo kao proplamsaj u crnini radi kojega vidimo Vitalinu i fotografije, se preljeva preko posljednje scene gdje se Vitalina uz pomoć susjeda prihvaća rada na obnovi kuće, obnovi vlastite budućnosti.
Vitalina Varela je film koji se nameće isključivo nepovratnom odlučnošću kojom stupa u neposredan kontakt s osobom o čijoj tuzi ne može govoriti. Od presudne je važnosti Vitalini prepustiti riječ i upravo iz tog razloga Costa koristi crnu. Njena uporaba ovdje ne služi za patetiku, nije ovdje kao simbol tragedije Vitalinina života, već služi kao čekić koji će ukloniti ono suvišno. U mraku se utapa sve; nakon toga jedino što može ostati je nešto bolje.
Bartol Babić Vukmir