Euridika, na štafelaju
O ljubavi i zaljubljivanju. Matija Repač piše o filmu Portret djevojke koja izgara, redateljice Céline Sciamma.
Euridika, na štafelaju
Portret djevojke koja izgara, r. Céline Sciamma, 2019.
O ljubavi i zaljubljivanju.
Šest dana prije negoli sam pogledao Portret djevojke koja izgara, zaljubio sam se. Sama sjećanja na prošle ljubavi više mi nisu bile dovoljne te sam htio, nakon dugog vremena, doživjeti veliku romansu te osjetiti neopisivu, nekontrolirano uzvraćenu žudnju. I to sam dobio, dvaput u istom tjednu. Portret je, također, film prepun čežnje smješten na malome otoku u Bretanji. Krajem 18. stoljeća, bogata udovica (Valeria Golino) zaposli mladu slikaricu Marianne (Noémie Merlant) da naslika portret njezine kćeri Héloïse (Adèle Haenel) kako bi ga mogla poslati potencijalnom proscu u Italiju. Međutim, Héloïse odbija pozirati slikarima pa će je Marianne, lažući joj ispočetka da je na otoku samo kao njena pratnja za šetnju, morati naslikati po sjećanju. Ne sluteći, zaljubi se na prvi pogled.
Trebala mi je ravno sekunda da se zaljubim. Jedan selfie, točnije, iz kojeg se razvila zastrašujuća potreba da ta fotografija mora biti samo za mene. U jednome danu, zureći u nju, opsesivno sam naučio sve njegove crte lice, pogled, oblik ušiju i zapamtio na kojim mu mjestima kosa pada preko obrva. Sve dok nisam, nakon par sati, zaboravio. Marianne, isto tako, dijeli sličnu frustraciju. Iako su i ona i kamera zaljubljene u Héloïse (fokus na nju iz svih planova, rakursa i detalja), njezin se inicijalni portret iz sjećanja nikada ne uobliči u nešto cjelovito sve dok Héloïse ne pristane pozirati. Svaki će novi prijelaz kistom stvarati sve veću povezanost među djevojkama pa će tako završni portret postati simbolom njihove vječne ljubavi koja će morati završiti posljednjim premazom, ali nikada neće ostati zaboravljena.
Prestao sam zaboravljati, napokon, kad mi se uživo nasmiješio. Héloïse je, suprotno, osoba koja se nikada ne smije. Iako je veliki narativni dio filma posvećen voajerističkom, obuzetom promatranju, on dolazi primarno iz feminističkog female gazea utemeljenog na buđenju vlastitog identiteta protagonistica u patrijarhatu, erotskom buđenju koje se ovdje manifestira kao svojevrsna lezbijska bajka o utopiji. U potpunosti lišen muškaraca, mali će otok, nalik na Lezbos, biti krajnje utočište neovisnim protagonisticama, romantičarkama i umjetnicama, nespremnima na suočavanje s novovjekovnom, vanjskom, ograničenom sredinom. Erotski portret ljubavi samo je bijeg od stvarnosti koja neminovno kuca na vrata i kompletno briše osmijeh s Héloïseina lica kada utopija završi.
Nisam se smijao jedino kada sam ga se bojao primiti za ruku, boreći se s vlastitom sredinom i strahom kojega se nisam mogao riješiti. Sve strepnje koje pak obje protagonistice osjećaju, kulminiraju u sceni kada se Héloïse doslovno zapali. Do tog trenutka snimljen iznimno rezervirano i suptilno, film isto tako najednom plane. Sva nakupljena promatranja, želje i frustracije eskaliraju u pogledu dviju žena preko lomače koja zahvati Héloïseinu haljinu. Dotad obučena isključivo u halje hladnih boja, primarno modru i esmeraldnu, zapaljena haljina jedino će je približiti Marianne, koja je pak vječito obučena u bordo. Koliko je za protagonistice ključan trenutak rasplamsaja, toliko je za sam film ključna scena reinterpretacije mita o Orfeju i Euridici. Čitajući priču, za njihovu kućnu pomoćnicu Sophie (Luàna Bajrami), Orfej je budala koja je prokockala šansu. Héloïse pak smatra da je za njega bilo puno pametnije odabrati sjećanje na Euridiku negoli njenu novu verziju, budući da tako u njegovom umu ona zauvijek može ostati savršena. Iako će se Marianne i Héloïse morati rastati, njihova će ljubav zauvijek biti savršeno zacementirana u sjećanjima. Život bez ljubavi ne mora nužno biti sam kraj života, već je samo sjećanje na sreću dovoljno za njihovo preživljavanje.
Portret djevojke koja izgara, kao i većina gej priča, počiva na tragediji. Međutim, tragedija ovdje nije plot twist ili nešto od čega treba strepiti, već glavni element filma. Unatoč nemogućnosti suživota i neminovnom rastajanju, unatoč patrijarhatu, prirodnim silama i mitološkoj tragediji, Marianne i Héloïse pomirile su se s time da se nikada neće vratiti jedna drugoj. Jedino što im preostaje, na kraju, su sjećanja kao svojevrsna pobjeda ljubavi, tako da je Portret, iako autorski film, kompletno vječit i općeljudski. Jednostavna ljubavna priča na prvu brzinski se razvije u samostalno, zaokruženo djelo koje nikoga ne bi trebalo ostaviti ravnodušnim. Posebno dva zaljubljena pedera koji se drži za ruke u kino dvorani, usprkos svemu.
Matija Repač