Film naslonjen na skulpturu
Vesna Valić piše o filmovima Mačka je uvijek ženska (r. Martina Meštrović, Tanja Vujasinović,2019. HR, LT) Nigdina (r. Neli Ružić, 2018, HR) i Biciklisti (r. Veljko Popović, 2018. HR, FR).
Film naslonjen na skulpturu
Mačka je uvijek ženska (r. Martina Meštrović, Tanja Vujasinović,2019. HR, LT), Nigdina (r. Neli Ružić, 2018, HR) , Biciklisti (r. Veljko Popović, 2018. HR, FR).
Posve nam je prirodno kada film nastane prema nekom književnom predlošku uz veću ili manju slobodu reinterpretacije. Takav redovito ima klizavu sudbinu preispitavanja i usporedbe neusporedivoga. Jednako smo tako naviknuti na glazbene filmove gdje je odabrani glazbeni opus srž, a sve tvorbe oko te glazbe više ili manje uspješna popratna ilustracija (najsvježiji primjeri su filmovi o stvaralaštvu Eltona Johna i Freda Mercurrya). Ova često dovede do toga da glazba pojede film pa se s pravom pitamo čemu to kad smo se i tako mogli prepustiti i uživati u samoj glazbi.
Kiparstvo kao umjetnički izraz znatno rjeđe biva potkom filma. U nedavnoj domaćoj produkciji kratkog i srednjeg metra skulptura je uprizorena u filmovima Mačka je uvijek ženska, Nigdina i Biciklisti. Tri uratka, tri poetike. Tri bitno različita načina aplikacije i konzumacije skulpture, tri značenja ove umjetničke forme za gradnju filma. Tri moguća pristupa u sagledavanju, doživljavanju i razumjevanju filma izvan konteksta i vrijednosti iskorištenog umjetničkog stvaralaštva. U konkretnom slučaju red stamenosti, red ne(s)nalaženja, red čiste životne radosti. Baš kao i život sam.
Red stamenosti
Mačka je uvijek ženska je animirano dokumentarni film o fenomenu kiparice Marije Ujević Galetović koji potpisuju njene bivše studentice Martina Meštrović i Tanja Vujasinović.
Gledajući površno, predstavljanje etablirane umjetnice (koja za sebe kaže da nije to, nego teški fizički radnik) nije osobito izazovan zadatak jer je Marija sama po sebi krajnje zahvalan medij. Što svojim jasno formiranim stavovima, što višekratno potvrđenim i priznatim stvaralačkim genijem. Interesantno je da navedeni argumenti valjano stoje i za kvalifikaciju zadatka kao kompleksnog i nezahvalanog jer su se autorice, kroz hommage svojoj profesorici, trebale predstaviti na način kojim osim što potvrđuju sebe, ujedno potvrđuju i uspješnost pedagoškog rada profesorice. Kompetencije jedne se time pretaču na dvije, one to preuzmu, preoblikuju i vrate natrag. Upravo to pretakanje na više razina, formi i tehnika prožima cijeli film.
Za početak filma, Marija, koja osim svojih djela i promišljanja, filmu daje i svoj glas, sugerira da djelo mora usisati gledatelja, mora iznenaditi, biti začudno. Odgovor na sugestiju stiže u spretnoj kombinaciji animacije i dokumentarizma, u audio narativu koji je jasan i provokativan, često usklađena podloga prizorima vrta, skulptura, pejsaža ili još češće izvorište iz kojega izroni animacija. Animacija se poigrava crtežima, skicama, skulpturama, geometrijskim formama prostora. Najradije i najčešće kuglama. Pretpostaviti je glinenim što kiparicu raznježuje, daje osjećaj užitka dok oblikuje pod prstima i to ponavlja i ponavlja sve dok ne osjeti mir dobro obavljenog posla. Zakotrljane kugle se grupiraju, formiraju nove oblike, ovi se potom dekomponiraju u niz novih starih kugli s dobrim izgledima za formiranje novih oblika.
Premda su izgovorene rečenice prilično škrte, iznimno su mudre i snažne, ponekad bez direktne povezanosti sa slikom. Istovremeno ono neizgovoreno biva iskomunicirano slikom i animacijom. Animacija dodatno naglašava mekoću i gipkost skulptura pa one postaju još vitalnije i podatnije. Premda umjetnica niječe feminizam i bilo kakvu rodnu razlikovnost, skulpture su nepogrešivo ženski tankoćutne, a film potpisan ženskim senzibilitetom.
Marijina sugestija za kraj filma je, kako je rekao Michelangelo, da malo ukradu jer slab umjetnik ne zna niti ukrasti. Primjerice Billa Violu. Jedna točka koja raste, iz nje nastane čovjek, onda on lagano nestaje i prijeđe u točku. Počne od ništa, nastane oblik, oblik nestane, nastane drugi. Pa opet i opet. Tako se i film odvija pred očima gledatelja, oblici se pretaču jedan u drugi, slika u crtež, crtež u snimku, snimka u narativ, narativ u animaciju....
Nadasve fluidno. Dobre studentice poslušale profesoricu, iskoristile njene crteže, skice, skulpture, kugle, riječi, nešto izanimirale, nešto transformirale, nešto dodale i onda to sve pretakale fino, lako, meko, puteno, ženski.
Red ne(s)nalaženja
Eksperimentalni film Nigdina Neli Ružić (zašto eksperimentalni, a ne dokumentarni?) nudi drugačiji autorski rukopis. Izaziva neka druga čuvstva i zove upomoć. Prožet sporim i monotonim, umornim poluglasom autorice naratorice neskriveno teško progovara o nestalnosti, o nepripadanju, o pogubljenosti. Gotovo pomireno. Kamerom i zvukom relativizira privremenu trajnost i tobože trajnu privremenost. Traži i ne nalazi sebe niti u sebi niti u prostor vremenu.
Početni statični crno bijeli kadrovi Klisa i kaotični ples svjetlećih čestica ispred objektiva kamere otkrivaju da Neli žudi svjedočiti sigurnost, čvrstinu i postojanost. Naizmjeničnom slikom i narativom o sudbini dviju skulptura u istom prostoru, ali mimoišlom vremenu, potvrđuje upravo neimanje toga za čim žudi. Skulptura Čuvari slobode Bogdana Bogdanovića je postavljena u podnožju kliške tvrđave u predratnom vremenu s namjerom da tamo trajno ostane. Dogodilo se suprotno. Uklonjena je nakon samo osam godina jer se više nije uklapala gdje je do tada bila uklopljena. Nedugo po uklanjanju Čuvara slobode skulpturalna kompozicija Prije svitanja Neli Ružić je izložena privremeno i nekim slučajem i danas predstavlja dio ambijenta kliške tvrđave. Dvadesetak godina nakon postavljanje 79 kvadratnih betonskih ploča s utisnutim dlanovima raznih osoba forma im je prilično narušena. Mnoge su utonule, zarasle u korov, kvadrati su pogubili uglove, geometrija se poremetila. Potukli se i porekli privremenost i stalnost. Jednako je autorica izbačena iz stalnosti prebjegla u privremenost koja je postala trajna. Za sada.
Opetovano ubacivani prizori proizvodnje betonskih ploča uz precizni prikaz tehnološkog procesa prosijavanja pijeska, mješanja s cementom i vodom, dodavanjem mrežnih željeznih struktura i odlijevanja u strogo zadanu formu kontrastira s ishodom neuredno razbacanih, potrošenih oblika. Prepoznatljivo je duboko emotivno proživljavanje i nerazumjevanje autorice zatečenim. No, jače ili slabije, zapretana intuicija i mudrost čući u svakoj osobi, a tim više u umjetničkoj duši. Prodire ona kroz slike savršenih kvadratnih ogledala oštrih bridova i glatke čiste površine u kojima se odražava nebesko plavetnilo s nešto pahuljastih oblaka. Ovi govore da nije sve samo sivo, da se treba osloboditi svake povijesti i živjeti. Ostaviti se pokušaja lovljenja komadića sebe rasutih nad bilo kojim oceanom i bježanja kroz vremenke raspukline. Nije rješenje niti u prostoru niti u vremenu. Nikakav odmak i bijeg neće donijeti odgovor jer se on ne nalazi na udaljenosti tisuća kilometara nego u čovjeku samom. Izbrisanu boju možeš vidjeti zagledan u bistri odraz u zrcalu, a ne u crne zastave, oskudno sivo raslinje i sjene.
Red životne radosti
Animirani film Biciklisti Veljka Popovića je pak totalna i neumitna protuteža. Popović koristi prebogati opus Vaska Lipovca s fokusom na skulpturalnu kompoziciju šezdesetak drvenih biciklista da pokaže kako je život lijep, iako ne uvijek i predvidiv.
Svi oni, zajedno s autorima, jako dobro znaju tko su, zašto su i gdje su. Već sama eksplozija čistih, snažnih boja zaziva radovanje životu, obilje i sigurnost. Biciklisti su karakterni, punašni, zdravi i s voljom za nadmetanjem i osvajanjem. Na svom putu demonstracije snage i umjeća prolaze zanosnim mediteranskim pejsažima prenesenih s drugih Vaskovih radova. Uz žustro okretanje pedala i vrtnju kotača pred očima gledatelja ravnopravno promiču njihove, iz vana vidljive, aktivnosti kao i unutarnje misli, nade i mašte. Iz svakog kadra doslovno isparava Mediteran. Slikom, bojom, zvukom, okusom, mirisom. Erotikom ljeta, oblih nagih tijela, lascivnih misli. Ironiziranjem onih uparađenih do pasa, a golih ispod. Finom notom humora bez kojega nema ni velog ni malog mista. Isparava i uvlači se u sve pore gledatelja. Popović nije značajnije intervenirao u Lipovčeve figure, kao niti slike i crteže. Nije im htio oduzeti niti djelić autorove osebujnosti. On je samo spretno pospojio Lipovčeve omiljene motive mediteranskog krajobraza, mora i kapetana, ptica, sporta, erotike i dama zamamnih volumena i učinio da pojedinačna djela sačine cjelinu koja priča priču. Spajanje slike i crteža zgodno i znalački koristi za pretakanje realiteta u zamišljaj. Dodaje ambijentalni zvuk s primjesom plačljivog dalmatinskog šlagera i tako stvori običnu svakodnevnu situaciju lako prepoznatljivu i razumljivu koja nas mora nasmijati. Osim dopadljive humornosti, priča nosi i ozbiljan kritički uvid u društvene odnose. U licemjerstvo i pokazivanje jednog lica za javnost, drugog za privatnost, u uniformirani uglađeni red, a golotinju ispod toga.
Očito su i Vasko i Veljko dobro ukorijenjeni u tu sredinu postali nerazdvojni dio nje pa s lakoćom prenose to ozračje na svoje stvaralaštvo. Uz to je Veljko preuzeo i uspješno realizirao dodatni zadatak. Uočiti, prepoznati, snimiti i na film prenijeti duh i osobnost Vaska Lipovca. Da je živ, sigurno bi se zadovoljno i zavodljivo smješkao na nekom balkonu, pogleda uprtog u plavetnilo mora s brodskim dimnjakom na horizontu, ružom u zubima i odriješenim remenom hlača. Čemu ovo, da je živ? Pa živ je. Popović ga oživio filmom. Da li je moguće zamisliti bolji oslonac?
Vesna Valić
Fotografije iz filmova:
Biciklisti
Mačka je uvijek ženska
Nigdina