Filmska čitanka - Krajolici zvuka
Nova Filmska čitanka tijekom rujna u Kinoklubu donosi predavanja o filmskom zvuku
Kinoklub Zagreb u rujnu 2024. donosi peto izdanje Filmske čitanke – serije od pet besplatnih javnih predavanja objedinjenih temom Krajolici zvuka, a baziraju se na detaljnoj analizu filmskog zvuka u filmovima po izboru predavača. Predavanja će održati Višnja Pentić, Miro Frakić, Tatjana Jukić, Mario Kozina i Bartol Babić Vukmir, a odvijat će se svake subote ili nedjelje u 19 h u prostorima Kinokluba Zagreb, Trg žrtava fašizma 14. Predavanja su besplatna i otvorena za javnost, a nakon svakog uslijedit će diskusija predavača s publikom. Prvo predavanje na rasporedu je u nedjelju 1. rujna u 19 h, a posljednje u nedjelju 29. rujna 2024. u 19 h. Sva predavanja bit će trajno javno dostupna kao video zapisi te kao tekstovi na službenim stranicama Kinokluba Zagreb.
Kinoklub Zagreb poziva sve zainteresirane da dođu na besplatna javna predavanja i diskusije s pet predavanja baziranih na analizama i interpretacijama filmskog zvuka i krajolika koje proizvodi.
Raspored predavanja:
nedjelja 1.9.2024. u 19 h Višnja Pentić: Zvukovi iz staklenog zvona: Zelena zraka Érica Rohmera (predavanje posvećeno Leonardu Kovačeviću)
subota 7.9. 2024. u 19 h Miro Frakić: Slušati filmske slike Roya Anderssona (predavanje posvećeno Janici Tomić)
subota 14. 9. 2024. u 19 h Tatjana Jukić: Čija draga Klementina? Akuzmatični Ford
subota 21.9. 2024. u 10 h Mario Kozina: OUT OF SYNC
nedjelja 29.9.2024. u 19 h Bartol Babić Vukmir: Uvijek s uskličnikom!
Organizatori i voditelji Filmske čitanke 2024. su Višnja Pentić i Bartol Babić Vukmir.
U nastavku teksta možete pronaći opširnije opise predavanja i kratke biografije predavača.
Višnja Pentić: Zvukovi iz staklenog zvona: Zelena zraka Érica Rohmera (predavanje posvećeno Leonardu Kovačeviću)
Predavanje će se baviti uprizorenjima razrješenja radikalne samoće kroz odlučujuće geste, ljudske ili transcendentne, s posebnim fokusom na film Zelena zraka Erica Rohmera (Le rayon vert, 1986). Istraživačka pitanja uključuju razmatranje mogućnosti i uvjeta prelaska iz unutarnjih slika u slike svijeta po sebi i obrnuto, odnosno reprezentacije izolirajućih subjektivnih pozicija prisutnih u modernoj umjetnosti koja odnos prema svijetu konstruira kao čin vjerovanje, a ne znanja. Autorice i autori čija će se djela koristiti za izgradnju narativnog okvira izlaganja su Sylvia Plath, J. D. Salinger, Rainer Maria Rilke, Abbas Kiarostami i Gillian Rose.
Višnja Pentić rođena je 1982. u Splitu. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te doktorirala filmologiju na istom. Kao vanjska suradnica predaje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta. Dobitnica je strukovne nagrade Vladimir Vuković za novog kritičara 2012. i godišnje nagrade Vladimir Vuković za najboljeg kritičara 2016. Objavljuje eseje o književnosti, filmu i likovnoj umjetnosti na Trećem programu Hrvatskog radija, časopisima Filmonaut, Hrvatski filmski ljetopis, 15 dana i Zapis, ranije u Vijencu i Zarezu. Autorica četiri nagrađivana kratka igrana filma. Bila je selektorica programa hrvatskog filma u okviru Kratkih slika MM centra u Zagrebu u kojem je pokrenula i projekt Filmske (pri)povijesti – dijalozi o prošlosti i budućnosti filma, u Kinoklubu Zagreb 2020. godine pokreće Filmsku čitanku.
Miro Frakić: Slušati filmske slike Roya Anderssona (predavanje posvećeno Janici Tomić)
O tablou od samih tzv. primitivnih početaka filma sve do suvremene švedske kinematografije za razna je mjesta pisala Janica Tomić, filmologinja i komparatistica, a o temi je također govorila u sklopu Filmske čitanke 2020. godine. Ovo predavanje s posvetom profesorici koja nas je daleko prerano napustila koncipirano je kao spekulacija i povratak, odnosno svojevrsni uvod u prošlost (onu filmološku koliko i osobnu), u kojem ćemo umjesto očiju u filmske slike usmjeriti uši. Hoće li snažna veza između nijemog filma i filma kakav je razvio švedski redatelj Roy Andersson preživjeti susret sa zvukom?
Miro Frakić diplomirao je švedski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a danas radi kao sveučilišni lektor na Katedri za skandinavistiku. Osim jezika predaje i o švedskom filmu, posebice u okviru queera i horora, te filma usmjerenog djeci i mladima. Filmske kritike i eseji objavljeni su mu u Filmonautu, Hrvatskom filmskom ljetopisu i raznim portalima. Sudjelovao je na više radionica filmske kritike, među kojima je i Talents Sarajevo, a 2018. dodijeljena mu je godišnja nagrada Vladimir Vuković za najboljeg mladog kritičara. Radi kao asistent u Dokukinu. Član je Hrvatskog društva filmskih kritičara, držao je niz predavanja i razgovora o filmskim temama, te sudjelovao u selekcijskom procesu za više festivala.
Tatjana Jukić: Čija draga Klementina? Akuzmatični Ford
Moja draga Klementina (My Darling Clementine, 1946) prvi je western Johna Forda poslije Fordova angažmana u Drugome svjetskom ratu. U predavanju polazim od pretpostavke da je Fordu, redatelju slike, zvuk ovdje u funkciji osobite legitimacije westerna: ne više kao žanra koji ima objasniti Ameriku, nego žanra koji ima objasniti svijet obilježen Amerikom (Pax Americana). Tome u prilog ide činjenica da Moja draga Klementina nije samo verzija priče o obračunu kod O. K. korala, nego je, Fordu, i uporište za dijalog westerna s njegovim ranijim filmom o Abrahamu Lincolnu (Mladi gospodin Lincoln [Young Mr. Lincoln], 1939), a onda i s temeljima moderne političke samorefleksije. Indikativno, Fordu za to nije dovoljna ikonička uputa – Henry Fonda u ulozi Wyatta Earpa koji priziva sebe u ulozi Lincolna – nego mu za to treba iterativna muzička fraza, prenesena iz Mladoga gospodina Lincolna u Moju dragu Klementinu, film čije je ime ustvari ime naslovne pjesme, naglašeno invokativne („Oh, My Darling Clementine“), onako kako je invokativna epika.
Ako to znači da Klementina nije Fordova, nego Ford sebe razumije kao figuru invokacije, iz toga proizlazi da je Ford, fundamentalno, akuzmatičan. Potvrdit će to 1960-ih, eksplicitno u svome de facto pretposljednjem westernu, Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea (The Man Who Shot Liberty Valance, 1962): jer je čovjek iz sjene koji je ubio – shot – Libertyja Valancea, Tom Doniphon (John Wayne), ujedno John Ford koji je to snimio – shot. Uz opasku: ukupnost priče toga westerna ovisi o činjenici da svi misle da su točno vidjeli nešto (shot, pucanj) što su točno samo – čuli.
Tatjana Jukić redovita je profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje u diplomskom programu predaje kolegij o američkom filmu, s naglaskom na klasični Hollywood. Na Sveučilištu u Cincinnatiju, u suradnji s profesorom Stanleyjem Corkinom, bila je gostujuća predavačica u kolegiju Topics in Film and Media Studies – European-Hollywood Cinema. Također, u dvama navratima gostovala je s predavanjima u Jesenskoj filmskoj šoli Slovenske kinoteke u Ljubljani.
Tatjana Jukić (Drvar, 1968) redovita je profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ujedno predstojnica Katedre za englesku književnost. Na istom je fakultetu diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik i književnost, te magistrirala i doktorirala (1992, 1996, 2000). Predavala je u trima doktorskim programima: u Doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture (Filozofski fakultet u Zagrebu), Doktorskom studiju kroatistike (Filozofski fakultet u Zagrebu) te u Doktorskom programu anglistike (Sveučilište u Debrecenu, Mađarska). Od 2005. do 2007. bila je predsjednica Hrvatskog semiotičkog društva. Tatjana Jukić bila je voditeljica projekta Trauma i identitet, u sklopu istraživačkog programa Hrvatskog semiotičkog društva (financijska potpora: Grad Zagreb, Gradski ured za kulturu). Također, bila je voditeljica znanstvenoistraživačkog projekta Granice književnog pamćenja: Hrvatska u Europi i Europa u Hrvatskoj, 1939-2005 pri MZOS-u, a trenutno je voditeljica projekta Kulturna povijest kapitalizma: Britanija, Amerika, Hrvatska pri HRZZ u kojem se bavi istraživanjem složenih međuodnosa američke, britanske i hrvatske kulturne povijesti kapitalizma. Autorica je dviju knjiga te nekoliko desetaka znanstvenih članaka u domaćim i inozemnim publikacijama. Jukić je sudjelovala u istraživanju i pratećim publikacijama u izdanju Continuum Press (London i New York), godine 2004. i 2007.
Mario Kozina: OUT OF SYNC
Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća pojava lako prenosivih filmskih kamera dovela je do revolucije u načinu na koji se snimaju filmovi, posebice dokumentarni. Drmusava kamera iz ruke, neuredna i nepredvidiva mizanscena, autentične lokacije i prirodno osvjetljenje – sve je to pomoglo u stvaranju estetike koju prepoznajemo kao „dokumentarnu“. Jednako je važan bio napredak u tehnologiji bilježenja zvuka: mogućnost da se na lokacijama sinkronizirano snimaju govor i šumovi ne samo da je pojačala generalni dojam realističnosti, nego je i dovela do napuštanja starih i uvođenja novih dokumentarističkih postupaka. Primjerice, autori su sve češće napuštali metodu sveznajućeg, bestjelesnog glasa u voice overu koji gledatelje vodi kroz sliku i događaje u korist metoda kao što su ankete, intervjui, rekonstrukcije ili promatranje, prepuštajući gledateljima da sami stvore zaključke o onome što čuju i vide.
No postoje autori koji se oslanjaju na slične postupke ne kako bi pojačali dojam autentičnosti i realističnosti, nego da bi odnos zvuka i slike stavili u sasvim nove odnose. The Girl Chewing Gum (1976) Johna Smitha i Hacked Circuit (2014) Deborah Stratman primjeri su filmova koji metode participacijskog i opservacijskog modusa okreću protiv samih sebe, a da pritom postavljaju važna pitanja o prirodi filma, ali i same stvarnosti. Tine nas ujedno i potiču da osvijestimo vizualne, zvučne i pripovjedne kodove koji stvaraju dojam autentičnog, realnog i uvjerljivog na velikom platnu, a na neki način i u pričama koje živimo s ove strane platna.
Mario Kozina, diplomirani filmolog, voditelj filmskih programa u kinu Kinoteka i na Ljetnoj pozornici Tuškanac, vanjski predavač na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i redoviti suradnik nekoliko filmskih festivala, među njima Festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS i Pulskog filmskog festivala. Surađivao je s Hrvatskim audiovizualnim centrom u poslovima pressa i odnosima s javnošću te međunarodne promocije i plasmana, radio je kao filmski kritičar i urednik. Trenutno pohađa Poslijediplomski doktorski studij znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture. Dobitnik nekoliko strukovnih priznanja (2008: Povelja Vladimir Vuković za najboljeg novog filmskog kritičara, 2016: Nagradu Nagradu Vladimir Vuković za najboljeg filmskog kritičara).
Bartol Babić Vukmir: Uvijek s uskličnikom!
Osnovna je pretpostavka predavanja da se zvuk u filmu, ako se već koristi, mora koristiti kao ravnopravno, ako ne i privilegirano izražajno sredstvo. S toga će ono prije svega ući u dijalog s nekoliko tekstova o filmskom zvuku iz pera francuskog kritičara Sergea Daneya te raspravu proširiti na neke filmove o kojima Daney nije pisao, usredotočujući se na tenziju između slike i zvuka, odnosno tišine koju je, riječima Roberta Bressona, izmislio zvučni film. Centralni će se dio predavanja posvetiti temeljitoj analizi međuodnosa slike, glazbe i glasa u dvominutnom igranom filmu Alžirski rat! Jeana-Marie Strauba te će nastojati pokazati kako Straubov film koristi zvuk da višestruko proširi značenje slika koje prikazuje.
Bartol Babić Vukmir (Zagreb, 1999.) diplomirao je komparativnu književnost i anglistiku pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Suradnik je Filmskih mutacija: Festivala nevidljivog filma, jedan od voditelja Filmske čitanke i sudjeluje u organizaciji arhiva Kinokluba Zagreb. Filmsku kritiku objavljuje pretežito u Hrvatskom filmskom ljetopisu te je autor nekoliko kratkometražnih filmova.