Holly Technowood
Čavao u lijes sedme umjetnosti. (Blizanac, r. Ang Lee, SAD, 2019.)
Holly Technowood
Blizanac (r: Ang Lee, SAD, 2019.)
Čavao u lijes sedme umjetnosti
Nema sumnje, filmski jezik mijenja svoj leksik. Stampedo CGI produkcije, HD i HFR tehnologije nameću se kao vodeći alati i filmska izražajna sredstva, dovodeći time u podredni položaj glavne sastavnice dosadašnje filmske umjetnosti i stvaralaštva. Računarski stvorene slike i artificijelna softverska rješenja preplavljuju filmska platna i svode sliku i doživljaj na video igru stripovskih vizuala. Filmska umjetnost pretvara se u generirano imaginarno uprizorenje u kojem scenografija, gluma, kamera, svjetlo i filmska fotografija postaju, gotovo u cijelosti, poligon najnovijih informatičkih bravura.
U zamku takve kompromitacije sedme umjetnosti, ali i svog cijenjenog filmskog opusa, upao je i višestruki oskarovac Ang Lee posljednjim filmom Blizanac. I dok je filmom Hulk (2003.) tek nagovijestio sklonost grafičkoj animaciji i poigravanju studijsko tehnološkim novotarijama, u Blizancu je spremio u zapećak svoj hvaljeni dramaturški i redateljski senzibilitet i publici servirao super nasilan, prestilizirani soupoperski uradak. Akcijskoj zvijezdi Willu Smithu povjerio je ulogu elitnog ubojice pred mirovinom kojeg proganja njegov pomlađeni klon imenom Junior. Scenarij na temu zlouporabe genetskog inženjeringa u vojne svrhe potpisao je David Benioff, a producirao Jerry Bruckheimer. Ovo razvikano holivudsko filmsko društvo uložilo je 138 milijuna US$ u militantni projekt krcat snajperskim i rafalnim smaknućima desetina ljudi, bjesomučnom pucnjavom i vratolomnom jurnjavom futurističkih vlakova i motora. Svi imenovani odreda su veterani novije američke kinematografije, ikone blockbusterske produkcije i kolekcionari zlatnih kipića visoko uzdignute ruke. No, ovim su filmom, čini se, zagrizli u kiselu jabuku. Podbacili su u vizualnoj prezentaciji najavljene perjanice filma i svog glavnog aduta - CGI tehnologiji jer se računarski grafički prikaz pomlađene klonirane verzije Willa Smitha u 4D tehnologiji doima kao njegov, pomalo, retardirani silikonski preslik, a pokušaj Juniorove dramaturške humanizacije tek pridonosi bizarnosti sinopsisa i vizuala. Inače, poznati redateljski slikopis Anga Leeja, uobličen u dugim kadrovima i totalima, ovdje se pokazao kao putokaz u tehničke propuste. Naime, upadljivo artificijelna mimika i motorika te plošna karakterizacija stalno uplakanog kloniranog lika glavnog protagonista, gledatelja opetovano dovodi u čudo i nevjericu te mu na lice tjera podsmijeh. U rijetkim trenucima predaha od zaglušujuće buke, gledatelj prati isprazne dijaloge i melodramatičan odnos glavnog protagonista i njegovog mlađahnog klona, obojice, srcedrapajući, zatečenih u zrcalu vremena i apsurdu znanosti. Dotičući se tek površnim replikama zametka znanstvene ideje kloniranja i prvog ishodišnog rezultata ovce Dolly, očekivana monološka kruna nesretnog klona bila bi poetična sintagma „ O Dolly, Dolly, nanijela si mi toliko mnogo boli.“ To je, nažalost izostalo, a s time i svaka nada da film ima ikakve inteligentne crnohumorne aspiracije.
Vrijednom treba istaknuti tek sporadičnu, melodioznu glazbenu pozadinu kojom Lorna Balfe pokušava psihološki profilirati plošnost likova i ublažiti vizualnu oštricu nabrijanog, militantnog scenarija.
Izgledno je da film neće ostvariti očekivanu dobit. Unatoč agresivnog PR-a i ciljane marketinške orijentacije prema Joystick i IT generaciji, upitan tehnološki domet filma loše je dočekan i kod kompjutorski prosječno obrazovane publike. Medijski vizualno neodređen, dramaturški plitak i tehnički nedorečen, film Blizanac zapeo je u procijepu između filma, video igre i stripa. Nasrtanje informatičke tehnologije na etablirane postulate filmologije i kinematografije pokazuje se, tako, lošom prečicom u suvremeni filmski izričaj. Dobra je vijest pri tome da svi čavli u lijes sedme umjetnosti (još) nisu zabijeni, no loša je da će o ishodu toga odlučivati profit, a ne umjetnost.
Višnja Bunata Blagović