Tour de force ženstvene odlučnosti
Prikaz strasti kao najsnažnije vezivno tkivo u umjetnosti i obitelji. (Ema, r. Pablo Larraín, 2019)
Tour de force ženstvene odlučnosti
(Ema, r. Pablo Larraín, 2019)
Prikaz strasti kao najsnažnije vezivno tkivo u umjetnosti i obitelji.
Cilj opravdava sredstva u Emi. Snimljen gotovo kao manifest protiv racionalnosti i strpljivosti, novi Larraínov film euforični je poziv na akciju smješten u svijet plesa koji počiva na vječnoj dihotomiji između visoke i niske umjetnosti. Umjetno stvorena opreka ovdje funkcionira kao konačni razdor među supružnicima iz čijeg će generacijskoga jaza strast trijumfirati nad razumom.
Vođeni dubokim osjećajima pokajanja i željom za iskupljenjem, bračni se par – Ema i Gastón, obvezuje na to da će u svoju obitelj vratiti usvojenoga sina kojeg su se odrekli. Gotovo pa nemoguć pothvat njihov će suživot učiniti nepodnošljivim te će dvije sušte suprotnosti s vremenom samo prestati koegzistirati. Zbog toga razdora, Ema odlučuje stvoriti vezu s novim skrbnicima kako bi mogla na neki novi način sudjelovati u životu svoga sina. Gastón (Gael García Bernal) vječito je sam, čak i uz Emu. Srednjovječni koreograf suvremenih plesova živi baš kao i njegovi plesovi: tjeskobno, distancirano, hladno i hermetično. Njegov razum i vjera u sustav kojem su vratili dijete pokazat će se bespomoćnim, a plesna će se skupina okrenuti od njega, baš kako se on okrenuo od sina. Ema (Mariana Di Girolamo), pak, nikada nije sama. Krajnje snalažljiva i agresivno odlučna mlada plesačica odbacuje prvo trezvenost svoga supruga, zatim njegov usiljeni ples čime se okreće vatrenom reggaetonu te na kraju zakon koji joj onemogućuje doći do sina. Utjehu će pronaći u svojoj trupi plesačica te u zagrljajima para koji je preuzeo njihovo dijete, no strah za gubitkom djeteta neće nestati.
Motive strasti i trezvenosti Larraín jednako tako zaokružuje preko filmskoga jezika. Kako se glavni likovi izražavaju preko plesa, tako se film uobličuje preko glazbe. Dugi razgovori bračnoga para pred krahom snimljeni u klaustrofobično bliskim, sivo obojenim planovima sami su po sebi tjeskobni, a dronovsko atmosferične melodije upotpunjuju doživljaj patnje. Kompozitor, elektronički producent Nicolas Jaar, efektivno upravlja tišinom tako da katarzični trenuci ispadaju još eksplozivnijima. Emini reggaeton plesovi popraćeni su euforično pulsirajućim taktovima latinoameričkih melosa utopljenima u kričave, neonske boje te paralelno prate jednako kadrirane scene plesa u srednjim planovima i totalima s dugim i eksplicitnim scenama seksa kako bi stekli dojam da se ples i seks, umjetnost i ljudska povezanost, na koncu spajaju u jedno.
Ono što Ema nudi, na kraju, nije razdor. Neminovno pomirenje likova s motivima katarzični je pomak k novome obliku suživota i drukčijoj formi obitelji. Strast možda jest trijumfirala, ali razum je vezivno tkivo članova novonastale obitelji. Zajedničko razumijevanje tuđe samoće i empatija prema gubitku bit će presudni faktori za uspjeh novog oblika obitelji.
Matija Repač