Joie de vivre
Vesna Valić za radionicu Kritičarski inkubator održanu na 13. Gledalištu KKZ-a piše o filmu Željka Radivoja Poslije kiše.
Joie de vivre
(Poslije kiše, Željko Radivoj, 2019)
Nepune dvije minute igranog filma Željka Radivoja, Poslije kiše, ulijeće kao dobrodošlo osvježenje i otriježnjenje u nizu filmova predstavljenih na ovogodišnjoj smotri filmova iz produkcije Kino kluba Zagreb. Za razliku od, mahom eksperimentalnih s ne baš jasnim ciljevima, metodama i očekivanim rezultatima eksperimentiranja, ova filmska minijatura izravno i jednostavno kaže da je život lijep i da se u njemu ima uživati. Ma što da se taj čas događa.
Složen iz dva kadra razrezanih zatamnjenjem s asocijativnim nazivom Poslije kiše provocira prisjećanje na zrcalnu sliku dvaju strofa Cesarićeve pjesme Voćka poslije kiše. U oba slučaja obična tema, jednostavan iskaz i mudra poruka. Dok pjesma rimom, ritmom i idejom gradi atmosferu krenuvši sa sunčane strane, od povoljnih životnih momenata, ali pri tome ne zaboravlja niti onu naizgled sumorniju na koju se referira u drugoj strofi, film otvara kadar jedva razaznatljivog vrta u noći s granama koje povija snažan vjetar i zalijeva obilna kiša. Intenzivan zvuk kiše naglašava hladnoću i nelagodu blisku bojazni od prerastanja u nešto neugodno. Sve sumnje trenutno iščezavaju i nazočimo potvrdi da „poslije kiše dolazi sunce“ u čemu potom možemo osvještenije i potpunije uživati . O toj nepobitnoj činjenici svjedoči isti taj, do malo prije prijeteći mračni vrt, u drugom kadru preobražen u osunčano, toplo mjesto koje osim ljepote i ugode nudi i slasne zalogaje krupnih zrelih višanja s pozivom na uživanje ne samo protagonistu filma nego i gledateljima. Neodoljivo obilje životnih užitaka koji su tu, na dohvat ruke, premda ne uvijek lako prepoznatljivi.
Poslije kiše asocira i na istoimeni naziv jedne autobiografske proze o životnoj i radnoj dionici lokalnog kazališnog i filmskog glumca provedenoj u velebnoj mašineriji holivudske filmske industrije koja bjesomučno štanca nebrojene sate filmskih ostvarenja u koje ulaže još nebrojenije milijune dolara. Sve da bi ih povratila s kojom nulom više. Tko bi očekivao da, po svemu tome ni približno usporediv, sićušni amaterski draguljčić može bljesnuti intenzivnijom i vjerodostojnijom iskrom životne radosti.
Vesna Valić za radionicu Kritičarski inkubator