Krik iz korzeta
Svaka je nova verzija Nosferatua upozorenje da stvarni horor tek stiže, no nećemo ga dočekati u krinolinama — ogolit će nas u potpunosti. Karla Perica piše o filmu Nosferatu.
Murnauov Nosferatu iz 1922. i drugi filmovi njemačkog ekspresionizma bili su odgovor na tjeskobu nakon Prvog svjetskog rata, ali i nagovještaj strahota koje su tek slijedile u Drugom. Eggersov Nosferatu kao da anticipira Treći. Pritom je sličniji Opsjednutosti iz 1981. nego bilo kojoj prethodnoj adaptaciji Nosferatua. U oba filma mračne onostrane sile potpiruju opsesiju i opresiju u ozračju paranoidne podjele između zapada i istoka, stvarnog i nadnaravnog, racionalnog i mističnog.
Naslovni je junak najmanje strašan dio ovog gotičkog horora. Opsjeo je svoju odabranu žrtvu Ellen do te mjere da su njeni korporalni trzaji i krvave grimase čudovišnije od njega. Ellen je vezana čvrstim korzetima i još čvršćim konvencijama, dok ih ne raspara s prsa ispuštajući visceralni vrisak, pucajući po šavovima od želje za seksualnom transgresijom. U početnoj sceni Ellen u mladenačkom očaju zaziva spasenje, što dovede do sklapanja đavoljeg ugovora s vampirskim grofom. On je uvjerava da je predodređena za vječnost s njim, a ne za pišljivi svijet živih. Ellen mu se predaje stenjući, no zadovoljstvo prelazi u bol kada je on krene gušiti. Kada kasnije Nosferatu sa sobom donese kugu u Ellenin grad, jedini način da se grad spasi od pošasti jest Elleninom žrtvom. On zubima prodire u njena prsa i ispije joj svu krv dok ne ostanu u morbidnom zagrljaju bolesne ljubavi, a njega sprži sunce. Zaista postoji nešto nastrano u spremnosti da zamijeniš svoj život za nešto čemu je najveća opasnost izaći na vidjelo. Koja ono još spodoba zadire u naivna srca i siše život iz mladih ljudi koji u naletu očaja pristaju biti radikalizirani? Kako se ono zove kada se ljude u mladoj dobi inficira odanošću nekoj apstraktnoj kategoriji za koju su kasnije spremni umrijeti? Gdje se ono još stoji utegnuto i uspravno? Što ono još uzbuđuje i dovodi do svakakvog morta, samo ne le petitastog?
Eggersov Nosferatu izlazi u vrijeme u kojemu se ponovno strahuje od Rata. Tematski objedinjuje znakove upozorenja za društvo pred raspadom — od romantičarskog zanosa i kultova ličnosti do manjka povjerenja u znanost. Ovo nije horor tijekom kojeg vas je strah. Ovo je horor nakon kojeg izađete iz mraka kina i shvatite da ste u još mračnijem svijetu, tjerajući vas da se suočite s užasom među sobom. No to nije uvijek lako. Zato valjda vampiri nemaju odraz u ogledalu. Zato valjda Eggers u zrcalima radije prikazuje refleksije ljudskih likova. Treba biti čovjek i reći: Prepoznajem nas. I ne sviđa mi se to.
Karla Perica
Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića.