Obični luzeri
Što je provokativnije – hrvatski film ili hrvatska stvarnost? Antonela Solenički piše o filmu Žene, luđaci i malo dobrih pedera
Kupujem kartu za Žene, luđaci i malo dobrih pedera s očekivanjem domaće tragikomedije pune ironije, grubosti i gorčine u kojoj čak i poraženi likovi izgledaju romantično. Ono što dobivam je film koji je daleko benigniji od svog naslova, a tek je prizor stvarnosti na koju smo opasno navikli. Glavni lik, Robert, nije heroj ni antiheroj, on je pisac, novinar i alkoholičar s PTSP-om — on dakle pije, piše, petlja s tinejdžericama, dovodi se u niz po sebe i po druge loših situacija. Film to ne osuđuje niti opravdava – samo promatra. Ta hladna registracija zapravo je slika društva koje je otupjelo do te mjere da više niti zna pomoći onima koji posrću, niti za to baš ima volje.
Salajev film djeluje gotovo kao dokumentarac – bez glazbenih naglasaka, bez manipulacije emocijama, s kamerom koja samo bilježi. Upravo ta suzdržanost, premda dosljedna, oduzima filmu mogućnost da bude istinski potresan. Likovi su iscrpljeni, prostori zapušteni, boje sumorne kao i svijest društva koje je prihvatilo destrukciju i kaos. Smijeh koji na momente odjekuje polupraznom kino dvoranom nije oslobađajući, tek je podsjetnik da je groteskno naša norma te prekriva nelagodu koja proizlazi iz prepoznavanja. Scenografija je toliko uvjerljiva – zadimljene birtije, televizija u pozadini, prljave kuhinje u kojima nitko ne kuha – da je teško razlučiti što je fikcija, a što svakodnevica. Provokacija ne leži u scenama, nego u spoznaji da ono što bi nas trebalo sablazniti – više uopće ne šokira. A ako nekoga i šokira, taj onda valjda ne živi ovdje, ili barem ne čita vijesti.
Suština filma kao da je sažeta u rečenici koju Ines, nakon što je muž ošamari, izgovara u čuđenju: „Pa mi smo Hrvati, katolici, fakultetski obrazovani ljudi.“ To nije samo replika, nego skup svih naših iluzija o pristojnosti i moralu, dijagnoza srednje klase koja se drži etikete normalnosti dok joj se svijet raspada. Film odbija klasičnu strukturu pada i pročišćenja; Robert ne ide nikamo, a film ostaje vjeran toj stagnaciji. Žene, luđaci i malo dobrih pedera u suštini ne donosi ništa novo. U društvu koje je ravnodušno spram vlastite iskvarenosti teško je uzdrmati gledatelja sa svima nam već poznatim pričama. Film utoliko nije potresan, ali spoznaja da nas gotovo ništa više ne pogađa – jest.
Teško mi je, doista, film ozbiljno shvatiti, kada se isti likovi lako mogu susresti u otužnim zagrebačkim izlascima. Razmišljam, stoga, jesam li, umjesto karte za film, za tih pet eura mogla popiti jedan dupli štrukani na šanku nekog birca i poslušati priču nekog Roberta. Ustvari, vjerujem da bi me on rado i počastio pa bi sve to dobila za besplatno.
Antonela Solenički
Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića.