Urbanistički urnebes u urnebesnom uratku
Kontinental ’25 film je koji nas vozi od urbanističkog do moralnog kolapsa i natrag, i to kroz ofucani lunapark. Jasminka Jug piše o filmu Kontinental.
„Kako se to, pobogu, uspio objesiti o radijator?!“ pitaju Orsolyju iznova i iznova u filmu. Stvarno, apsurdno je do te mjere da što ćeš nego pitati, misle si njeni sugovornici, a i publika u kino dvorani dok gleda obamrlu Orsolyju kako na pitanje, s razumijevanjem, klima glavom. Nesretniku je to pošlo za rukom, ali zamalo da nije, u sceni prije, Orsolyja ga, reanimirajući, pokušava vratiti u život naricanjem: „Stayin' alive, stayin' alive“, pjesma Bee Geesa, kažu joj, ima najbolji ritam za to.
Kada bismo s par riječi opisivali recentne filmove Radu Judea, pa i njegov Kontinental ’25, bile bi to „precizan urnebes“. Jude ponovo precizno udara po stanju u društvu, i to još jednom na urnebesan način. Ovaj put fokus je na nekretninskom biznisu, svojevrsnoj mafiji koja, u sprezi s vladajućima, svoju gramzivost maskira i nameće kao ideju razvoja i napretka. Film prati Orsolyju, bivšu profesoricu prava, a sada ovršiteljicu u gradu Cluju, u njenoj potrazi za izlazom iz moralne krize u kojoj se našla nakon samoubojstva beskućnika kojeg je deložirala iz prostora u kojem je skvotirao. Orsolyja, opterećena krivnjom, u razgovorima s osobama iz svoje okoline, iznova prolazi kroz to što ju je snašlo tražeći odrješenje, utjehu. „Nesreće se dešavaju“, smiruje je policajac dodajući: „Eto desilo se u Južnoj Koreji da je robot, na traci za pakiranje, zdrobio radnika, zamijenio ga za konzervu, eto“. „Među lopovima Rumunjima to je i za očekivati, pa ukrali su nam Transilvaniju!“, tješi je majka i nastavlja: „Da si me slušala već bi odavno bila u civiliziranoj Budimpešti“, Orsolyja je naime, etnički Mađarica. Film se nastavlja u istom registru, Orsolyja se suočava s raznim devijacijama suvremenog rumunjskog društva, svaka od njih začinjena je svojom vrstom apsurda, svaka joj dodatno produbljuje agoniju.
Jude razgovore veže Orsolyjinom vožnjom po gradu i upečatljivim prikazima Cluja. Grad je prikazan dugim statičnim totalima, izmjenjuju se prikazi stare jezgre grada i prikazi nove stambene izgradnje. Totali su taman toliko predugi da suptilno stvaraju nelagodu kroz koju osvještavamo što nam film govori: u starim dijelovima grada vidimo prazne javne prostore, dok u novim kvartovima vidimo nabujale hrpe stambenih zgrada, nelagoda raste, svjedočimo tragediji osobe bez krova nad glavom dok oko nje divlja stambena izgradnja, a praznina javnih prostora suočava nas s odsustvom zajedništva i društvene odgovornosti. Ipak, film nam govori i to da je život svakakav, da nerijetko u teškim trenucima možemo vidjeti bizarno i komično ako znamo gdje i kako gledati. Da je tome tako, uvijek će nas podsjetiti scena u kojoj Orsolya, u zabavnom parku, potpuno beznadna, lupa glavom o stablo, moli Oče naš, dok oko nje mahnitaju mehanički dinosaurusi.
No, mahnita i rumunjsko društvo. Ravnodušnost, rasizam, nacionalizam, korupcija, tu ni Bee Geesi ni „Stayin' alive“, čini se, ne mogu pomoći.
Jasminka Jug
Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića.