Resist, she said: Filmske prakse neposlušnosti
Predavanje koje je održala Dina Pokrajac 20. rujna 2025. u Kinoklubu Zagreb u sklopu Filmske čitanke
*U nastavku slijedi tekstualni zapis koji prati istoimeno performativno predavanje.
Opiri se, rekla je. Resist, She Said. Njen glas nadjačava gomilu, njene riječi paraju nepravdu. No tko je ona?
Posljednji su dani maja ’68. radnici se vraćaju na posao, sindikati proglašavaju pobjedu, izbori su pred vratima. I u tvornici Wonder u sjevernom predgrađu Pariza sve je po starom. No odjednom u pretežno muškoj skupini jedna mlada žena usuđuje se pobuniti – ona se neće vratiti na posao kaže, sama pomisao je nepodnošljiva i značila bi izdaju svega u što vjeruje. Studenti filmske škole IDHEC 1 na poprištu su zbivanja i spontano snimaju njen pravednički bijes a kroz okno kamere specifičan događaj transformira se u univerzalan događaj. U „sceni“ svjedočimo rađanju direktnog, aktivističkog filma i jednom od onih čudnovatih trenutaka u filmskoj povijesti – brojni militantni filmaši nastojat će od tada, često uzaludno, rekreirati, oponašati, ponovno pronaći žestinu i ogoljenost koju emanira pobuna neimenovane radnice. Jacques Rivette kasnije će reći kako je u pitanju jedini zanimljiv film o maju ’68., jedini koji je istinski revolucionaran jer zahvaća trenutak u kojem je realnost transfigurirana u tolikoj mjeri da zgušnjava čitavu političku situaciju u deset minuta mahnito dramatičnog intenziteta.
Trideset godina kasnije Herve Le Roux u dokumentarcu Reprise upustit će se u potragu za zaboravljenom fabričkom heroinom. Njeno lice ga proganja i smatra da joj duguje još jednu scenu. Intervjuira stotine bivših radnika i radnica tvornice Wonder koja je u međuvremenu, kao i većina europske industrije, završila u ropotarnici povijesti no nitko ne zna tko je ona i što se s njom dogodilo.
Poput utvare bdije nad svakom ispovijesti – bila je u pravu nisu se trebali vratiti. U Wonderu su većinom radile mlade nekvalificirane radnice i izmjenjivale su se svakih par mjeseci. Bilo je prljavo, opasno, korozivno – mangan od kojeg su se proizvodile baterije rastalio bi kovanicu. Na pauzu su radnice mogle samo kad bi ugledale štakora, što je doduše bilo često. Nije bila politična kažu oni, samo je živjela što se događalo – silovitu okupaciju tvornice i kasniju gorku izdaju s namještanjem glasanja. Redatelju Rouxu nikad nije palo napamet da je možda mrtva. Jedino što uspijeva saznati je njeno ime – zvala se Jocelyne. Imala je tada 25 godina i nedugo poslije je zatrudnjela. Roux se nada da je rodila djevojčicu i da će pogledati njegov film.
Opiri se, rekla je. Resist, She Said. Ona je Jocelyne – njeno lice porinulo je tisuće možebitnih revolucija – makar ih većina ostala samo u glavama nerealiziranih revolucionara – no kako nas podsjeća Françoise Vergès, bez imaginiranja pobuna se nema za što uhvatiti… Imaginacija je dio dekolonijalne borbe, dio gradnje političkih orijentira, jer je za uvezivanje kratkoročnih i dugoročnih borbi pored organizacije neophodna i imaginacija.“
Karipska borkinja i poetesa Audre Lorde piše „Moj bijes donio mi je bol no također mi je omogućio opstanak. Prije nego što ga se odreknem želim biti sigurna da postoji nešto barem podjednako snažno da ga zamijeni na putu do bistrine.“ Ne postoji hijerarhija između različitih vrsta opresije – bijes bijelih i rasijaliziranih žena osvještavanjem može preobraziti njihove razlike u moć. Jer bijes među saveznicama rađa promjenu a ne destrukciju, a nelagoda i osjećaj gubitka koji često izaziva nije fatalan već je znak rasta.
Audre Lorde
Opiri se, rekla je. Resist, She Said. Ona je kolumbijska vizualna antropologinja Marta Rodriguez - filmovi Rodriguez i njenog partnera, fotografa Jorgea Silve pretvaraju ekran u mjesto konfrontacije i otpora, stavljajući znak jednakosti između političkih procesa i eksperimentiranja formom. Kao prava studentica Jeana Roacha. Rodriguez je prvenstveno htjela pretvoriti film u oružje kulturne kritike. Iz tog razloga posvetila je čitavo svoje djelo (nedavno je navršila 90 godina, 1963. snimila je svoj prvi a 2015. posljednji film) reprezentaciji društvenih borbi i nedaća kolumbijskih seljaka, žena i autohtonih naroda a zadnjih godina i Afrokolumbijaca te zajednica izmještenih tijekom sukoba paramilicija i gerila u regiji Uraba. Njihovi filmovi oslanjaju se na duge periode istraživanja i produkcije kao i participaciju zajednica koje sudjeluju u procesu snimanja i montiranja filmova u duhu etnografskog kolaborativnog filma. Rodriguez pokazuje zavidnu dosljednost u osporavanju službene kolonijalne povijesti kroz protusjećanje i protupovijest koja istovremeno potpiruje i izvire iz konkretne političke akcije – jer ako narod nema vlastitu povijest kako će se boriti za svoju budućnost. Njenim riječima „Davanje glasa utišanima, isključenima, onima koji obitavaju na margini, kojima su uskraćena i zanijekana njihova prava čini ih besmrtnima u audiovizualnom sjećanju ove zemlje.“ Upisivanjem u filmski medij ne može ih se više ignorirati i izbrisati.
Marta Rodriguez
Chircales su snimani u šestogodišnjem periodu od 1966. do 1972. godine – u filmu pratimo zidarsku obitelj Castaneda iz Bogote, pogotovo ženske članice. Njihova religijska, društvena i politička iskustva razotkrivaju eksploataciju s kojom se u svakom segmentu svog života suočavaju pripadnici njihove klase. Poetični esej iz 1982. Nuestra voz de tierra, memoria y futuro dokumentira borbu autohtonih naroda da vrate svoju zemlju. Sastavljen od mitova, sablasti, ideologije i poezije film je rezultat pet godina predanog angažmana i kolaboracije s pripadnicima starosjedilačkog plemena Coconuco, Rodriguez i Silva nastoje integrirati magijska vjerovanja u filmski diskurs – u tom kozmosu oni su dominaciju od konkvistadora do danas reprezentirali kroz simbole, što je omogućilo da ilustriraju kompleksan proces koji jedan kolektiv prolazi od submisije do organizacije.
Opiri se, rekla je. Resist, She Said. Ona je jedna od najvećih filmskih revolucionarki Sarah Maldoror. Riječ je o filmskoj autorici impozantnog no rijetko prikazivanog opusa. Snimila je ukupno 42 filma – dio je njenih uradaka nepotpisan (poput snimki iz Gvineje-Bisau u Markerovu imaginarnom putopisu Bez sunca) a dio konfisciran ili izgubljen. No njen autorski glas je prodoran a politička revolucija koju tematizira obojena radikalnom ljepotom njenih dugih kadrova. U filmu je našla idealno oružje u borbi za samoaktualizaciju i oslobođenje potlačenih kolektiva i individua. Njen crni identitet prožima čitav njen opus koji je ukotvljen u Africi i Karibima a poglavito se bavi nedaćama kolonijalizma i putešestvijima afričke dijaspore. Sama si je nadjenula prezime Maldoror prema proznoj poemi Maldororova pjevanja Isadorea Ducassea francuskog pisca rođenog u Urugvaju. Ovaj prorok oslobođene poezije tvrdio je da je opjevao zlo Sarah je pak opjevala antikolonijalne ustanke u Africi. Njene kćerke Annouchka De Andrade i Henda Ducados prisjećaju se kako su u tinejdžerskim godinama pomalo zazirale od majčina ekscentričnog ponašanja – sve do sredine 1970-ih javljala se na telefon sa „Jeste li spremne za revoluciju?“ U njenoj kući vladao je kaos i jedno od rijetkih pravila kojih se držala je da pištolji moraju ostati na ulazu. Za Sarah film je bio sredstvo diseminacije afričke kulture. Uvijek je govorila „Mi smo odgovorni, ne možemo kriviti nikog drugog.“ Svi znaju za Vijetnamski rat no nema filmova o afričkoj borbi za oslobođenje – odlučila je sama uzeti kameru u ruke i snimiti povijest svojih ljudi a ne čekati da to netko napravi umjesto nje.
Sarah Maldoror
Nakon što je vidjela Oklopnjaču Potemkin, putuje u Moskvu i studira filmsku režiju. Radila je i kao asistentica režije na Pontecorvovoj Bitki za Alžir i dokumentarnom mjuziklu Panafrički festival u Alžiru Williama Kleina. Njen prvi film Monangambe (1968.) snimljen je u Angoli – u ovoj kratkoj drami oštrih trzaja kolonijalni oficir prisluškuje i krivo interpretira razgovor između političkog zatvorenika i njegove žene s tragičnim posljedicama. Prvi dugometražni film Pištolji za Bantu snima 1970. no konfisciraju ga alžirske vlasti. Nakon teškog snimanja u ratnoj zoni Gvineje-Bisau i sukoba s alžirskim producentima kojima se nije svidjelo što je glavna protagonistkinja trebala biti žena kao ni Maldororin izbor džez muzike prisiljena je ostaviti jedinu kopiju filma i napustiti zemlju u roku od 48 sati. No njena tipična reakcija bila je „Pa što?“ Usprkos tisućama negativnih odgovora nikad nije odustala niti je ikad promijenila svoj stav. Kako kaže Annoucka De Andrade – kompromis je riječ koju nikad nije razumjela. Njen posljednji nerealizirani projekt trebao je biti film o Franzu Fanonu od kojeg je ostao samo naslov „Fanon, šapat u vjetru.“ Usprkos mnogim nerealiziranim, osujećenim i nestalim filmskim projektima kompleksnost njene misli i djelovanja rijetko je nadmašena.
U svojem najpoznatijem filmu Sambizanga (1972.) Maldoror kazuje priču na tragu Ejzenštejnova Potemkina ali na afričkom tlu - gubitak jednog života u radničkoj četvrti Sambizanga u Luandi pobudi opću pobunu koja će u konačnici dovesti do istjerivanja kolonizatora. Film opisuje zbivanja uoči Angolskog rata za neovisnost koji izbija 1961. godine napadom na portugalski zatvor u Sambizangi gdje su mučili i ubijali brojne angolske militante. Revolucionara Domingosa Xaviera na početku filma uhite kolonijalni oficiri. Prijete mu i muče ga kako bi otkrio imena svojih sudruga međutim Domingos im odolijeva. Izuzev političke militantnosti riječ je o predivno snimljenom filmu zlaćanog kolorita i rasplesanog zelenkastog svijetla koje prati filmsku heroinu – Domingosovu ženu Mariu - duž prašnjave ceste dok obilazi zatvor po zatvor u potrazi za svojim voljenim. Maria pokušava saznati što se dogodilo Domingosu ne znajući u kojoj je mjeri on upleten u antikolonijalnu borbu. Dok ga
traži on biva ubijen u zatvoru a upravo će njegova smrt zapaliti iskru revolucije.
Opiri se, rekla je. Resist, She Said. Ona je Maria. Kao i svaka druga povijest i povijest afričkog filma je izrazito muška, no Sambizanga je jedan od rijetkih filmova tog doba snimljen primarno iz ženske perspektive. Umjesto da snima i time glorificira rat Maldoror bira prikazati ono što je prethodilo samom ratu i istaknuti ljude koji u drugim okolnostima ne bi bili upisani u povijest – poput Marie koja neustrašivo prkosi i nadmudruje se s čuvarima ili žena u angolskim selima i mreža međusobne skrbi koje razvijaju. Umjesto da opjeva junaštvo političkih vođa, palih vojnika i poznatih povijesnih ličnosti Maldoror zanima svakodnevno junaštvo i zajedništvo, naizgled maleni i neprimjetni činovi individualnog otpora – time nas podsjeća da svaka važna kolektivna akcija dolazi odozdo i nastaje na mikrorazini koja često ostaje neregistrirana u svečanim prikazima i službenim kronologijama iz povijesnih čitanka. Kritičari su Maldoror zamjerali da nije dovoljno politična jer je uključila previše intimnih i nježnih scena no Maria upravo u majčinstvu nalazi snagu za borbu protiv neprijatelja a Maldoror u brizi za zajednicu pronalazi uporište revolucionarne borbe i katalizator otpora. Maldoror su zamjerali i formalnu ljepotu kadrova kao i glavne glumice Elise Andrade namećući umjetnu opoziciju između politike i estetike kao da politički film mora biti ružan i kao da estetika nije također politička kategorija. U konačnici feminizam nije samo političko nego i estetsko pitanje – štoviše to je estetsko pitanje prvog reda.
Opiri se, rekla je. Resist, She Said. Ona je armensko-francuska redateljica Valérie Massadian koja nepokolebljivo vjeruje da se „o ljudima treba brinuti.“ Massadian je počela kao fotografkinja i često je surađivala s Nan Goldin. U svojim filmovima fokusirana je na ženske likove, njihovu animalnost, odnos sa prirodom i svijetom. Filmove stvara kroz blisku suradnju s neprofesionalnim glumcima i korištenje dokumentarističkih alata kako bi stvorila fikciju – fikciju u koju nadire i zaposjeda je život, na ivici između realizma i bajkovitosti. Massadian na fascinantan način miješa autobiografiju i antropologiju. S Pedrom Costom dijeli estetski senzibilitet izgrađen na posvećenoj etici skrbi prema svojim protagonistima. To se manifestira kroz duge uglavnom statične kadrove slikarske izražajnosti, afinitet prema prirodnom svjetlu, improvizirane i kolaborativne scene i istančanu materijalnost (ono što Costa naziva „senzualnošću čiste informacije“) koju pronalazi u prizorima i slikama koje funkcioniraju kao etnografske studije.
Ako je kapitalizam rastočio smislene veze između ljudi i između čovjeka i njegovih potencijala (kao što je recimo sposobnost unošenja u pothvate koji nadilaze naše
individualne interese i porive za samopostignućem) za Massadian je ključno organizirati organski filmski prostor u kojem filmski tim ima dovoljno mjesta za kretanje i zraka za disanje. Redateljica nikad ne smije misliti da je važnija od koga ili što snima. Ljudi ne smiju biti pretvoreni u predmet redateljske vizije – redateljica je prije tu da služi nego da diktira. No to ne znači da mora nestati – upravo suprotno u pitanju je uravnotežena razmjena između onoga što traži i što osoba s kojom snima film jest. Massadian zanimaju stvarni ljudi, radnici i radnice – ona ne stvara filmove o njima nego s njima i pritom je svjesna klase, spola i rase. Radi s tijelima koja u sebi nose život – tijelima koja su obilježila i fragilnost i snaga i bijes.
Opiri se, rekla je. Resist, She Said. Ona je Milla ili Severine. U svojem posljednjem dugometražnom filmu Milla iz 2017. Massadian angažira mladu Severine Jonckeere da utjelovi sedamnaestogodišnjakinju koja će uskoro postati majka u izoliranom selu na sjeveru Francuske. Milla je istovremeno Valerie i Severine i sve umorne ali neporažene radnice ovoga košmarnog svijeta, ona je njihova zajednička kreacija. One/mi se ne utapaju nego plutaju. Valerie se čak pridružuje Severine na ekranu ne kako bi nametnula sebe nego kako bi joj pružila podršku. U priči o mladoj majci izbjegava klišejizirane prizore poroda - kaže da je zanima hranjenje a ne vrištanje – njeni filmovi imaju okrepljujuću, nutritivnu vrijednost –grade čahure utjehe oko svojih oteščanih protagonista ali i gledatelja. Iako oskudne estetike njeni filmovi nisu lišeni ljepote, upravo suprotno. Massadian je opisala snimanje Mille kao čin nježnosti – posvećuje istu pažnju njezinim radnim rutinama i svjetlu koje oplahuje zidove derutne kuće koju su ona i njen ljubavnik skvotirali. Ako ikada treba posvetiti pažnju ljepoti koja je prisutna u njihovim životima onda je to kod ljudi koji vode teške egzistencije. Film završava kako i počinje sa zagrljajem – nježnost kao otpor, solidarnost bez zadrške kao ultimativna neposlušnost.
Valerie Massadian, Milla
Massadian inzistira da ne radi s glumcima nego s ljudima. Iako njeni filmovi na prvi pogled nisu eksplicitno socijalni ili politički oni su upravo to – ako je revolucionarnim filmašima poput Getana i Solanasa bio cilj kroz filmsku projekciju stvoriti „oslobođeni prostor, deteritorijalizirani teritorij“ Massadian isto radi s filmskim setom. Dok je snimala Millu iskoristila je budžet koji su dobili za film da opreme Severine stan i kupe joj novi frižider, veš mašinu, igračke za njenog sina. Redateljica ne želi uzeti od svojih protagonista, objektivizirati ih ili iskoristiti nego im dati i to na bazičnoj ljudskoj razini, prikazati ih s dostojanstvom i pristupiti im s poštenjem – možda zvuči banalno no za koliko to filmaša i uradaka u ovom relativno mladom mediju možemo reći?
Valerie Massadian, Ire
Ire je imenica ženskog roda: označava bijes, gnjev, indignaciju, negodovanje. Ire je prosvjed žena protiv onih koji ugnjetavaju, preziru i ubijaju. Valérie Massadian
pomoću težine svojih riječi i snage njihovih pogleda gradi eufoniju glasova koji pjevaju otpor. Zajedno one tvore mnoštvo i od anaforične izjave „Ja sam“ kapitalističkom i patrijarhalnom nasilju suprotstavljaju čvrstu fragilnost svojih tijela i postojanu etiku skrbi. Žene su to koje se bore kao političke aktivistkinje i filmske radnice, čineći što mogu na svakodnevnoj bazi.
Tri autorice, tri kontinenta, tri filmske inkarnacije otpora – Marta Rodriguez, Sarah Maldoror i Valérie Massadian na kreativan način kanaliziraju svoj bijes kao oslobađajući i osnažujući čin razrješenja – jer kako kaže Ken Loach u razgovoru s Eduardom Louisom „ako nemate dovoljnu količinu bijesa u sebi, bolje da ostanete kod kuće.“ S vremena na vrijeme filmski medij postaje alat za dekonstrukciju onoga što nam se nudi kao normalizirana priča o svijetu a filmsko platno „oslobođeni prostor, deteritorijalizirani teritorij.“ (Getano i Solanas). Usprkos permanentnoj krizologiji, tiraniji nasrtljivih algoritama, kriminalizaciji solidarnosti i neumornom mrmljanju govora smrti „dogodio se, i uvijek se događa, otpor.“ (Françoise Vergès)
Opiri se, rekla je. Resist, She Said. Nadam se da je Jocelyne rodila djevojčicu i da će zajedno pogledati neki od ovih filmova.
------------------------------------------------------------------------------
1 Akronim od Institut des Hautes Études Cinématographiques, visoka filmska škola i filmski institut u Parizu.
------------------------------------------------------------------------------
Audiovizualni isječci i fotogrami:
La reprise du travail aux usines Wonder, r. Pierre Bonneau, Liane Estiez-Willemont, Jacques Willemont, 1968.
Reprise, r. Hervé Le Roux, 1996.
Audre Lorde - Die Berliner Jahre 1984-1992, r. Dagmar Schultz, 2012.
Chircales, r. Marta Rodríguez, Jorge Silva, 1972.
Nuestra voz de tierra, memoria y futuro, r. Marta Rodríguez, Jorge Silva, 1982.
Sans soleil, r. Chris Marker, 1983.
Monangambé, r. Sarah Maldoror, 1968.
Des fusils pour Banta, r. Sarah Maldoror, 1970.
Frantz Fanon: Black Skin, White Mask, r. Isaac Julien, 1995.
Sambizanga, r. Sarah Maldoror, 1972.
Milla, r. Valérie Massadian, 2017.
Ire, r. Valérie Massadian, 2021.
------------------------------------------------------------------------------
Literatura:
Revolutionary Postures: Embodying Rupture in the Films of May 68, Matthew Hubbell, Wayne State University Press, vol. 46, br. 3, jesen 2024.
Dekolonijalni feminizam, Françoise Vergès, prevela Milena Ostojić, Multimedijalni institut: Zagreb, 2023.
The Uses of Anger: Women Responding to Racism, Audre Lorde, Crossing Press: Berkeley, 1984.
Marta Rodríguez: Cinema as a Tool for Social Transformation, razgovor vodila Juanita Porras, LA ESCUELA___, 8. svibnja 2024.
The Legacies of Sarah Maldoror (1929–2020): A Roundtable Discussion, Annouchka de Andrade, Awa Konaté, Beti Ellerson, Daniella Shreir, Henda Ducados, Janaína
Oliveira, Nuotama Bodomo, Yasmina Price, Another Gaze, 13. travnja 2022.
People Should Be Taken Care of: Valérie Massadian Discusses Milla, Matt Turner, Mubi Notebook, 28. kolovoza 2017.
Documentary, realism, and life on the margins: Interview with Pedro Costa, Michael Guarneri, BOMB Magazine, 16. srpnja 2015.
Interview with Valérie Massadian: More Feeding, Less Screaming, John Edmond & Maura Edmond, Senses of Cinema, br. 90, ožujak 2019.
Prema trećoj kinematografiji – Bilješke i iskustva za razvoj oslobodilačke kinematografije u zemljama Trećeg svijeta, Octavio Getano & Fernando Solanas,“Hacia un Tercer Cine,” Tricontinental 14, 1969. *hrvatska verzija u Za nesavršeni film – tekstovi i manifesti treće kinematografije, priredila Karla Crnčević, prevele Karmen Kovačević, Vesna Vuković i Ksenija Zubković, BLOK: Zagreb, 2024.
Dijalog o umjetnosti i politici, Ken Loach & Édouard Louis, preveo Leonardo Kovačević, Multimedijalni institut: Zagreb, 2021.