Kroše, kliše i ostali promašeni udarci
Christy Martin otvorila je vrata ženskog boksa i preživjela osobni pakao – ali ekran, čini se, ne može prenijeti njezinu snagu. Antonela Solenički piše o filmu Christy.
Prije nekih desetak godina upisala sam se na boks. Ne zato što sam mislila da u meni čuči sljedeća nada ženske borilačke scene, nego zato što mi se činilo da bi to mogla biti jedna od onih odluka koje promijene pogled na vlastito tijelo i snagu. Činilo mi se osnažujuće, cool, dovoljno neočekivano za nekog tko 90% vremena provodi tipkajući po laptopu. Sviđali su mi se outfiti, glupe rukavice koje smrde po tuđem znoju, internalizirana male-gaze fantazija da sam barem dovoljno zgodna, ako već ne mogu biti šampionka. U glavi sam odrađivala sparinge koje nikad nisam imala: direkt-direkt-aperkat-kroše – BAAAM! Publika oduševljena, protivnica na podu.
Naravno, moja “karijera” završila je prije nego što je uopće počela: leđa su me izdala, život je nastavio dalje, a moje fantazije otišle su u arhivu neostvarenih ideja. U međuvremenu, ruke su mi oslabjele od tipkanja, a leđa me i dalje bole. Ne uspoređujem se, da se razumijemo, s pravim boksačicama. Uvod je tu više kao podsjetnik da boks – čak i rekreativni, nespretni, povremeni – nosi neku svoju energiju, osjećaj otpora. Zato me i privukla priča o Christy Martin.
Rođena u Zapadnoj Virginiji, dijete rudarske obitelji, Christy je odrasla s očekivanjima puno manjim od njenih sposobnosti. A onda je otkrila da zna, i voli, udarati. I da u tome može biti najbolja. Ove je godine snimljen i igrani film o njenom izvanrednom životu – Christy, redatelja Davida Michôda, sa Sydney Sweeney u glavnoj ulozi. Biografska priča koja, od svih mogućih verzija, bira najmlakiju. Film koji gotovo kao da se boji uznemiriti gledatelja.
Christy Martin bila je pionirka, boksačica koja je postala zvijezda u sportu koji je tvrdio da žene ne pripadaju u ring. Preživjela je roditeljsku rigidnost, homofobiju, nasilje i brak iz kojeg je bježala. Njezina je priča toliko snažna jer je paralelno s uspjehom proživjela doslovni pakao. Disciplinirana i neustrašiva, Christy je u ringu bila prava sila, dok je iza zatvorenih vrata bila zarobljena u nasilnom braku s muškarcem koji joj je ujedno bio i trener, koji ju je kontrolirao, manipulirao i na kraju skoro ubio. Christy nije tragična figura u smislu slabosti – tragedija je sustav koji joj nije dopuštao da u potpunosti bude ono što jest: lezbijka, boksačica, slobodna.
Umjesto snažne, dirljive biografije o iznimnoj ženi i sportašici, film ostavlja dojam priče koja ne uspijeva iskoristiti svoj puni potencijal. Iako se dotiče teme nasilja i identiteta, ne uspijeva dublje istražiti ono najzanimljivije – tenziju između njezine profesionalne snage i osobnih trauma, već se previše oslanja na žanrovske konvencije bez stvarnog emocionalnog udara.
Boksački se ring masovno percipirao kao mjesto gdje žene mogu biti samo dekorativni dodatak, zavodljivo prošetati između rundi, dok stvarni sport i borba ostaju marginalizirani. Christy Martin je bila dio promjene te percepcije, bila je prava zvijezda, žena koju je američka publika počela doživljavati ozbiljno, otvarajući vrata generacijama koje su dolazile poslije. Stoga za razumjeti važnost jedne Christy Martin, treba razumjeti i ponešto o ženskom boksu i njegovoj ekranizaciji. Tako je, primjerice, Eastwoodov film Djevojka od milijun dolara iz 2004., bio značajan za ženski boks jer je u dominantno muški sportski filmski žanr uveo uvjerljivu žensku protagonisticu, te istaknuo i normalizirao ženske boksačke ambicije, iako je tragičan završetak potaknuo razne rasprave. Ženski boks kao takav predugo je bio gotovo smiješan sport u očima javnosti. Prvi profesionalni mečevi žena u SAD-u morali su prolaziti kroz labirinte regulacija i patronizirajućih komentara, honorari su bili mizerni, uvjeti grozni, a priznanje – rijetko. Dok je muški boks bio dio Ljetnih olimpijskih igara od 1904. godine, žene su dobile službeno dopuštenje da nastupaju na istima tek 2012. Pri tome je čak od strane AIBA-e (Amateur International Boxing Association) navodno predložen i nebulozan uniformni standard – suknje! – koji bi ženama nametao stereotipnu ulogu. Protiv tog je prijedloga tada pokrenuta i peticija u kojoj stoji “Bez obzira što AIBA učini, to ne može promijeniti činjenicu da boks nije lijep sport, niti bi trebao biti. Boksačice ne bi trebale biti prisiljene nositi suknje kao što muški boksači ne bi trebali imati sako ili kravatu. Recite AIBA-i da igra pošteno i da prekine svoju opasnu igru rodne diskriminacije.”
Pritom je, film i stilski neinovativan; sportski je dio prikazan dosadnjikavo, unatoč tome što boksački ring ima ogroman filmski potencijal. Nasilje koje Christy proživljava u vrhuncu filma izuzetno je teško gledati, ali sam film ostavlja gledatelja frustriranim jer tek površno dira u stvarnu priču i ne prenosi njezinu snagu. Dok su klasični boksački filmovi žanr s Rocky efektom koji izaziva da kad izađeš iz kina poželiš trčati po stepenicama na kiši, slušati “Eye of the Tiger”, udarati direkt-direkt-aperkat-kroše kombinaciju po nevidljivoj vreći i obećati si da ćeš od sutra biti novi čovjek, nakon gledanja Christy tog efekta nažalost jednostavno nema.
Gotovo je nemoguće ne osvrnuti se i na paradoks izbora glavne glumice, Sydney Sweeney. Ona jest dio razloga zbog kojeg film privlači medijsku pažnju – i istovremeno jedan od razloga zbog kojeg je teško povjerovati u priču. Sweeney sa sobom nosi mnogo svog celebrity konteksta, od u najmanju ruku kontroverznog nastupa u “Great Jeans” kampanji za American Eagle traperice pa sve do njezinog sve upitno konzervativnog imidža.
S druge strane, o Christy je 2021. snimljen i Netflixov Untold: Deal With the Devil u režiji Laure Brownson. Taj joj je dokumentarac dao prostor da sama kaže tko je, uključujući više fokusa na njezin lezbijski identitet, koji film tretira kao brzi, sporedni subplot koji se pojavljuje i nestaje. Netflix je i dalje Netflix, i iako je manje glamurozan, čini se znatno vjerodostojniji. Dokumentarac dopušta da publika čuje njezin glas, njene borbe i pobjede, bez hollywoodskog filtera i nepotrebne melodrame, dok film prečesto izgleda prenapuhano i dosadno, nastojeći neuspješno udovoljiti žanrovskim očekivanjima.
Taj kontrast između biografskog filma i dokumentarca dobro ilustrira paradoks: Christy Martin u stvarnosti je udarala kao da joj život ovisi o tome, dok ekran – barem u ovom filmu – ne može prenijeti snagu njezine borbe. Teško je, kad se radi o nečijoj osobnoj priči koja se bazira na godinama preživljene traume reći: “E, ovo ne valja.” Bavljenje traumom nerijetko postaje zaštita od kritike, ali radi se o doista sumornom filmu o ženi čija je priča i užasna i inspirativna. Ženski boks i stvarni teror koji je Christy preživjela zaslužili su nešto bolje. Ne nužno spektakl, nego prikaz koji odgovara težini priče. Film se, međutim, drži sigurnog. I u toj sigurnosti nestaje sve ono zbog čega je Christy Martin bila prekretnica – rizik, hrabrost, prkos.
Direkt–direkt–aperkat–kroše. Ovaj puta definitivno bez BAAAM! Publika nije oduševljena, protivnice nema, a ja za vrijeme svojih fantomskim sparinga koje nikad neću odraditi i dalje mislim da iza svakog boksačkog udarca stoji nešto daleko složenije: povijest, politika, identitet, trauma, preživljavanje. I zato se svaki moj izmišljeni kroše čini uvjerljivijim od onoga koji film isporučuje – jer barem ne pretendira na snagu koju film obećava, ali ne uspijeva isporučiti.
Antonela Solenički
Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića.