Zubi nepokazani, pička servirana
Povijesna art-drama u surovom vesternovskom krajoliku sa sirovim easternovskim ljudima obraća se obrazovanoj publici, no na uglancanom pladnju servira samo još jednu balkansku egzotiku s raskuhanim feminizmom. Karla Perica piše o filmu Bog neće pomoći.
Dugoočekivani drugi igrani film scenaristice i redateljice Hane Jušić nastao je, kako je sama autorica rekla na Q&A-u nakon zagrebačke premijere, iz jedne jedine slike — iz vizije žene u crnoj haljini koja pomahnitalo tumara po planini. Ta žena je Čileanka Teresa, koja u crnini stiže u kršne bijele vrištine Dalmatinske zagore, gdje bi najradije vrištala na košmarni patrijarhat kostimiran u pastire, no ne smije. Došla im je umiliti se i u milosti pokopati kosti njihovog brata, svog pokojnog muža Marka, koji je otišao u Čile trbuhom za kruhom, a skončao kao prepečenac u požaru. Pastiri su skeptični prema strankinji i njenim „čudnim ričima“ pri molitvi „tuđem bogu“, a njihov stav prema ženama svodi se ili na „ja bi to potira“ ili „triba to ženit“. Iako inspirirana vizijom crne žene, Jušić očito ne može pobjeći od crne stvarnosti. Tako i njen drugi film pati od istih prožvakanih klišeja domaćeg patrijarhata, samo što ih sada zavija u kostimiranu dramu, u nadi da nam vizualnim očuđenjem i lutajućom kamerom koja briše granice vremena i prostora osvijesti kako si od pastirskih dana nismo bog-zna-što pomogle.
Snažna prkosna protagonistkinja + kamen, krš i maslina očito je savršena formula za punokrvni podžanr s kojim po zapadnoj Europi posljednjih godina skupljamo nagrade. U Jušićkinom prvijencu Ne gledaj mi u pijat junakinja ne uspijeva napustiti opresivnu sredinu, u Kusijanovićkinoj Murini junakinja simbolično pliva prema nepoznatoj budućnosti, a u Bogu Jušić kao pomoć pri bijegu svojoj junakinji pruža — drugu junakinju. Teresu jedino prihvaća Milena, Markova sestra. Njih se dvije istinski razumiju, čak i uz jezične barijere, jer ne postoje istinske podjele između žena koje je zlostavljao isti muškarac — Marko. Sestrinstvo koje Teresa i Milena zajedno izgrade pomogne im da dožive oslobođenje u fluidnosti, udaljavanjem od zadrtog krša. Bog neće pomoći pokazuje da žena ženi ne mora biti vuk, ali može biti leopard, pa da obje glumice osvoje nagrade u Locarnu. Ali što je tu točno toliko novo i inventivno da zaslužuje hvalospjeve obrazovane publike? Zar upravo njima koncept sestrinstva kao čina otpora nije već došao do grla?
Film ovakvog kalibra s ovakvom autoricom trebao bi gristi jače i pokazati zube — ne — pičku! Srećom, Milena točno to čini, prkosno flešajući čobane svojim stidnim dlakama, kao lik koji je istovremeno buntovan i poslušan. Tako se i film, usprkos mlakom sadržaju, nema čega stidjeti u formi, koja se najvatrenije može pohvaliti svojim cunt-serving vizualima oslonjenima na žensko iskustvo. Teresa Markovu obitelj prvo upoznaje preko tekstila na kojemu je Milena izvezla svakog člana, tako objašnjavajući obiteljske veze vȇzom, praksom kojom su se uglavnom bavile žene i koja stoga nikada nije afirmirana kao legitimna umjetnost. U film je zato umetnuto i naivno slikarstvo, čiji fragmenti vizualiziraju neizrecivo i suptilnim slikovnim jezikom daju hintove gledatelju, kao što se Milena i Teresa inherentno razumiju bez velikih riječi. Slikama dominira krvavo crvena boja, a zlokobna atmosfera izgrađuje se i nadnaravnim elementima magičnog realizma u zamišljenim sekvencama i premonicijama čađavog Marka.
Film se u tim trenucima stilski približava hororu, a tome uvelike pridonose glazba i zvuk; ovce u pozadini mekeću kao još jedan strani jezik koji upozorava, a Teresa ponavlja riječi poput ubojica, krv, kosti, vuk i zemlja u jezivom ASMR-astom ključu. Svi ovi elementi u kontekstu art-filma kodirani su u uzvišeni folklor, zbog čega ostaje pitanje — koji će nam Bog pomoći da se hrvatski film uzdigne u svijetu, a da se ne pretvori u fetišiziranu balkansku egzotiku za zapadnoeuropsku publiku koja obožava gledati kako je ženama nešto istočnije od njih lošije, dokle god je to „lošije“ vraški dobro stilizirano.
Karla Perica
Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića.