Labirint dvosmislenosti
Misterij koji neprestano izmiče razrješenju. Izgaranje (R: Lee Chang-dong, J. Koreja, 2018.)
Labirint dvosmislenosti
Izgaranje (R: Lee Chang-dong, J. Koreja, 2018.)
Misterij koji neprestano izmiče razrješenju
Prema rezultatima sve većeg broja socioloških istraživanja i studija, generacija milenijalaca u prosjeku živi financijski nepovoljnije u usporedbi s generacijom x ili baby boomerima, a budućnost je mnogima prilično neizvjesna. Paradoksalno, uvjeti života za njih, barem onima u razvijenom dijelu svijeta su bolji nego ikada prije u povijesti. Polazeći od takve ambivalentne životne situacije pripadnika spomenute generacije, novi film korejskog redatelja Leeja Chang-donga prepun je dvosmislenosti, a razlika između zbilje i iluzije se neprestano zamagljuje, te tako do kraja nije sasvim jasno što se događa, koje su namjere likova, što je istinito, a što laž.
Glavni lik Izgaranja, siromašni mladi dostavljač u Seoulu Jong-su, tijekom cijelog filma nailazi na ambigvitete, počevši od njega samoga. Predstavlja se kao pisac i želja mu je postati veliki književnika poput uzora mu Faulknera, ali ne vidimo da išta piše. Mlada i jednako siromašna djevojka koju upoznaje i započne romantičan odnos, Hae-mi, tvrdi da su išli zajedno u srednju školu u njihovom rodnom gradiću, prepričavajući anegdote, ali on se toga ne sjeća. Tijekom njenog izbivanja zbog putovanja u Keniju, Jong-su se brine o njezinoj mački, naizgled nepostojećoj, jer se nikada ne pojavljuje, no posuda s hranom koju puni se ipak do svakog idućeg posjeta isprazni. Treći lik kojeg Hae-mi upoznaje, Ben, sušta je suprotnost Jong-suu. Izrazito je bogat, stanuje u elitnoj Gangnam četvrti i druži se s jednako dobrostojećim pripadnicima privilegiranih, iako nikada nije objašnjeno koji su njegovi izvori prihoda. Saznajemo tek o njegovom neobičnom hobiju spaljivanja staklenika.
Uvođenjem Bena nastaje ljubavni trokut, s Jong-suom kao očitim gubitnikom, a istovremeno se postavlja konkretna podtema, koja se nadovezuje na glavnu tezu alijenacije suvremenog čovjeka i sve zamršenijih društvenih odnosa, a to je klasni jaz između privilegiranih i siromašnih, dodatno naglašen time što ni Jong-su ni Ben nisu, očito, dospjeli do svojih socijalnih statusa vlastitom zaslugom, odnosno krivnjom, već im je predodređen. Dakako, svaki od likova se tijekom radnje razvija na svojstven način. Jong-su je istovremeno zavidan i impresioniran Benovim bogatstvom, dok je Ben gotovo pishopatski hladnokrvan, distanciran čak i u najintimnijim druženjima, ali ipak izvana prema svima šarmantan. Troje likova provode vrijeme zajedno, međutim, što se više nastoje približiti jedno drugome, međusobna otuđenost postaje sve vidljivija, preferirajući zaokupljenost vlastitim brigama.
Uspostavivši i definirajući odnose među likovima, film oko polovice skreće u područje detektivskog trilera i Jong-su kreće u potragu za iznenada nestalom Hae-mi. Ipak, koliko god se pojavljivali tragovi koji mogu, ali i ne moraju biti dijelovi slagalice, misterij izmiče razrješenju te svaki korak postavlja više pitanja nego što daje odgovore, a film nas neprestano vodi po rubu između realnog i nadrealnog, nikad sigurni na koju stranu smo prešli ili kada se prijelaz dogodio. Ostaju otvorene mnoge nedoumice, prije svega, događa li se uopće ono što vidimo i otkrivamo zajedno s glavnim likom ili je riječ o njegovom krivom percipiranju, pogrešnom pretpostavljanju, rasuđivanju, možda i deluziji, halucinacijama. Redatelj ostaje pri njegovoj perspektivi, stoga ne saznajemo ništa više ili manje nego on, što povlači tematiku odnosa subjektivnosti i objektivne realnoti te zamagljivanje granica između njih. Protagonist uzaludno trči za rješenjem slučaja, ali postaje jasan širi kontekst potrage za koherentnošću u kaotičnom i zbunjujućem suvremenom svijetu, gdje se razjašnjenja i egzistencijalna sigurnost nigdje ne naziru. Jong-su prima radnju sa zatomljenim osjećajima frustracije, odnosno, kako i sam naslov sugerira, izgaranja, a koji će eskalirati tek na samoj završnici. A nama se ipak, iako smo bili sigurni da nedostaju, dijelovi slagalice poslože u cjelinu upravo zato što, umjesto da ponudi jednostavne odgovore, završava tezom da takvih odgovora nema.
Luka Duvančić