Sjedila sam za mašinom, improvizirala sam
Kako se kroje ženske uloge na filmskom platnu. Lada Kamenski (r. Sara Hribar, Marko Šantić, Hrvatska, 2018.) Piše: Lana Cirkveni
Sjedila sam za mašinom, improvizirala sam
Lada Kamenski (r. Sara Hribar, Marko Šantić, Hrvatska, 2018.)
Kako se kroje ženske uloge na filmskom platnu
„Dok god boli, dobro je“, stručan je medicinski savjet koji mladi redatelj (Frano Mašković) dobiva u prvim scenama filma. Dobro, ne baš mladi redatelj. Taj pridjev dobiva tek u usporedbi sa starijim kolegicama glumicama (Nataša Dorčić, Ksenija Marinković, Doris Šarić-Kukuljica) koje okuplja oko sebe u nadi da će snimiti svoj prvi dugometražni film o Ladi, radnici Kamenskog. Ovakav apsurdno prazan savjet nimalo ne pomaže redatelju da shvati što treba poduzeti kako bi mu bilo bolje. Podsjeća na savjete koji se uz slijeganje ramena dijele za rješavanje bilo kakve truleži u društvu: ne može se tu ništa, samo stisnite zube i nastavite raditi ono što radite. Ali što kada baš bez rada i ostanete? Upravo to grize i lik Lade Kamenski i glumice koje ga improviziraju. Broj šivaćih mašina se smanjuje, broj dobrih ženskih uloga je potkresan. Tvornica Kamenski u našoj kolektivnoj svijesti stoji kao simbol okrutne nepravde i ravnodušnosti društva prema ženama za koje više nema mjesta, kojima se malo po malo oduzimaju prilike i sigurnost dok se njihova stručnost i sposobnost otpisuju kao nepotrebni višak. Stavljen u kontekst snimanja filma na filmu, taj društveni komentar dobiva potpuno novu, metafilmsku razinu: kako u takvim uvjetima glumice stvaraju svoje likove?
Jednostavna kamera, jednostavan prostor svu pažnju drže na likovima glumica i njihovim interakcijama. U borbi za naslovnu ulogu one polako razotkrivaju što su sve spremne učiniti za posao - ne samo drugima nego i sebi. Glumice materijal za lik crpe iz svoje intime do destruktivnih mjera. Ogolijevaju svoje sumnje, slabosti i strahove da ih reinterpretiraju kroz očište lika, a svoju bol pretvaraju u instrument kojim diktiraju tempo suparnicama i njihovim replikama. One ne hodaju po uskom užetu između fikcije i stvarnosti, one s njim igraju gumi-gumi. Šepav doslovno i metaforički, mladi redatelj ne može držati korak s njima, jer on stvara nemarnim eksperimentima čije implikacije ni sam ne razumije, gubeći se u nijansama između stvarnosti i glume. Suptilno i na trenutke vrlo humorno, Lada Kamenski nudi komentar na umjetnički proces i na društvo u kojem se on odvija, prikazujući tri potpuno različita pristupa glumačkoj i društvenoj ulozi i otkrivajući da sva tri vode na isto mjesto gdje se nalazi i naslovna Kamenski: bez posla, na ulici.
Lana Cirkveni