Tri žene protiv Myersa
Korektan proizvod posvete i suvremenosti u novoj Noći vještica. Noć vještica (r. David Gordon Green, SAD, 2018.)
Tri žene protiv Myersa
Noć vještica (r. David Gordon Green, SAD, 2018.)
Korektan proizvod posvete i suvremenosti u novoj Noći vještica
Nije novost da slasher filmovi vole nastavke – beskonačne epizode i remakeove koji će ovjekovječiti neko drevno zlo što se periodički vraća tražeći svježu krv novih naraštaja. Od takvog obrasca ne odstupa ni Noć vještica (David Gordon Green, 2018), najnoviji nastavak kultne franšize o maskiranom ubojici Michaelu Myersu, premda za cilj ima dvojaku ulogu: istovremeno funkcionirati kao hommage istoimenom originalu iz 1978. godine, ali i ustanovljenu žanrovsku matricu prilagoditi novim generacijama konzumenata.
Naime, Noć vještica se predstavlja kao neposredan nastavak začetnika franšize iz sedamdesetih, pa zanemaruje devet filmova nastalih u proteklih četrdeset godina. Sukladno tome, nije novost ni da slasher filmovi vole i obljetnice, tako da je ova, osim u realnom vremenu, ponovljena i u fikciji, pa Jamie Lee Curtis reprizira svoju ulogu Laurie kao što je to učinila i za dvadesetu obljetnicu filma (a i između “okruglih godina”). Kako bi se dodatno naglasila kronološka pozicija filma unutar franšize, ubačeni su i pojedini suptilni, a zabavni metafilmski komentari, poput onog da je otkrivanje Laurienog identiteta kao Michaelove sestre puka izmišljotina zlih jezika, dok je zapravo narativna činjenica drugog nastavka.
Ono što će pak djelovati kao izrazitije modeliranje žanrovskog obrasca prema široj publici prebacivanje je s modela jedne “posljednje djevojke” na vertikalnu, generacijsku os “posljednje djevojke, majke i bake”, u kojoj Curtis preuzima ulogu najstarije. Između tri generacije provući će se jednostavna pripovjedna nit koja će tek površno odrediti “onu paranoičnu”, “onu koju je majka traumatizirala” i “onu koju je majka pretjerano štitila”, zbog čega će se cjelokupna obiteljska psihologija svesti na slabo razrađene modele majčinske opresije kako bi naglasak ostao na napetosti i akciji. Plošnost takve dramaturgije otkrit će se i u njihovom konačnom sveopćem pomirenju i ujedinjenju koje dolazi u holivudski banalnom hipu, čim se paranoja bake Laurie pokaže stvarnom. Motivi i režijski postupci koji su originalu davali “art” notu – erotika, cigarete, dugi kadrovi praznih ulica američkoga predgrađa te rješavanje prikaza nasilja elipsama, simboličnim kadrovima i događajima van kadra – u Greenovoj varijanti zamijenjeni su tinejdžerskom romansom, marihuanom i eksplicitnijim nasiljem, a pridodane su i psovke kao standardan dio konverzacije djece koliko i tinejdžera. Naravno, unošenje suvremenosti i popkulturnih elemenata (najbizarniji su gadgeti u Laurienoj kući koji kao da su iz nekog špijunskog filma) nikako ne znače gubitak kvalitete; strukturno, Noć vještica je sasvim dobar horor prepun dobro tempiranih napetosti – uzoran primjerak žanra. Ipak, svakako bi efektnije, zanimljivije te uopće manje “standardno” rješenje bilo da se jedan od aspekata filma, bilo posveta, bilo holivudski horor, osmišljenije razradio i iznijeo do kraja.
Petra Galović