Obiteljska tragedija u svojoj punoj stravi
Naslijeđeno zlo prikazuje razorni utjecaj smrti na obitelj. Naslijeđeno zlo (r. Ari Aster, SAD, 2018.) Piše: Lana Cirkveni
Obiteljska tragedija u svojoj punoj stravi
Naslijeđeno zlo (r. Ari Aster, SAD, 2018.)
Naslijeđeno zlo prikazuje razorni utjecaj smrti na obitelj
Svake se godine na filmske repertoare ispuca barem pet ili šest horora ovjenčanih titulom najstrašnijeg filma godine, desetljeća ili možda čak pamtivijeka. Jedan od ovogodišnjih nositelja te titule bio je Naslijeđeno zlo Arija Astera. Ovaj put je taj superlativ dodijeljen zasluženo, ali ne zato što filmom vreba posebno prijeteći antagonist ili zato što je preplavljen šokantnim smrtima. Ono što će nakon Naslijeđenog zla proganjati gledatelja nisu ni krvave scene ni nadnaravna događanja, već monumentalnost boli i besmisla koji prate smrt bližnje osobe. Ovaj horor je prvenstveno mračna obiteljska tragedija, i upravo to ga čini hororom. Težište strave nije stavljeno na sam prikaz nasilja, nego na utjecaj koji to nasilje ima na druge, na obitelj kao jedinku. Same scene smrti nisu te koje pogađaju i tresu, nego scene zbunjene, nijeme boli na licima preživjelih. Kamera ističe ranjivost Grahamovih, u planovima voajerski uokvirenima poput Annieinih diorama. Njen pokret nikada nije zaražen histerijom likova, kadriranje je hladno i statično, kao i sama smrt. Toni Collette u ulozi majke Annie vrhunski prenosi svu agoniju suočavanja s bespovratnosti i besmislom smrti, od neugodno bolnih monologa do neartikuliranih virskova i vapaja. S druge strane, izvedba Alexa Wolffa u ulozi tinejdžera Petera počne u sjeni ostalih članova obitelji. Nezamjetan cijelu prvu trećinu filma, Wolff je tajni adut glumačke postave koji se sa svakom minutom nosi sa sve mučnijim scenama i uspješno održava korak s Collette u njenom najboljem izdanju. Sukobi između majke i sina čine najjače momente filma. Cijela eskalacija napetosti između njih izvrsno je napisana, a gluma Collette i Wolffa ne prelazi granicu pretjerivanja čak i kad emocije eksplodiraju u ekstreme. Zbog akumulirane težine njihovog odnosa, apsurdnost određenih scena čini ih još strašnijima, jer kao i u noćnim morama neobjašnjivi, bizarni elementi su ti koji bude poseban užas. Svi ti elementi zajedno stvaraju posebno mračan osjećaj nemoći. Nemoći da se smrt spriječi ili preboli, nemoći da se obitelj nakon takvog događaja oporavi i ostane čitava. Ono stravično u Asterovom filmu nije gubitak kontrole u slučaju smrti bližnjega, nego osvješćivanje da mi tu kontrolu nikada nismo ni imali, što čini Naslijeđeno zlo jednim od najstrašnijih, ali i najžalosnijih filmova posljednjih godina.
Lana Cirkveni