Mitom o zbilji
Suptilno i šokantno protiv ksenofobije i deprivacije; Granica (R: Ali Abbasi, Švedska, 2018.)
Mitom o zbilji
Granica (R: Ali Abbasi, Švedska, 2018.)
Suptilno i šokantno protiv ksenofobije i deprivacije
Već s prvim kadrom, dugim, udaljenim totalom, redatelj nagovještava vizualni susret s mističnim i, do sad, neviđenim. Snimanu s leđa, nisku, nezgrapnu, majmunoliko raskoračene posture, Abassi predočava lik glavne protagonistice Tine (Eva Melander). Ona je mitološko biće, trol. Stopalima je ukopana u šašem obraslu baru i zagledana u daleke, smogovite obrise velegrada. U sumaglici jutra, prizor je memljiv, zelenosiv i nijem, a njena pojava nestvarna. Abbasi ju, zatim, suočava s kamerom i ispunjava kadar svom strahotom njenog izobličenja. Uvjerljivom filmskom maskom prispodobit će biće nabacanih crta lica monstruoznog izgleda. Čovjekoliko čudovište. Zuri u kameru, šokantno je i odbojno. Tek animalnim pokretima nosnica otkriva osjetilnu pripadnost okružju. U tjelesnom stuporu, njuhom istražuje okolinu, utvrđuje mirise, obrise, kretanja i stanja.
Iako je njezina fizička vizura zastrašujuća, Abbasi ju dramaturški mentalno uljuđuje i uklapa u širi društveni kontekst. Socijalno funkcionira pa je uspješna na poslovima pogranične službenice, gdje, njušeći, otkriva prijestupnike i njihove kriminalne namjere. Privatno, Tina živi u besmislenoj, heteroseksualnoj zajednici s čovjekom kojeg se gnuša. Okolina, s prikrivenom odbojnošću i zazirom, trpi njenu rugobnu nazočnost. Abassi to kamerom, fotografijom, glumačkim smjernicama i scenografijom prikazuje nizom sporednih uloga ljubaznih, ali nepristupačnih pojedinaca u monotonim, ledeno hladnim, neonom osvijetljenim prostorima. Dramaturški uzlet, te ambijentalni i afektivni preokret, film doživljava u trenutku susreta Tine i Vorea (Eero Milonoff), bića izgledom sasvim njoj nalik. Totalima, difuznim svjetlom, toplom paletom boja i ambijentalnim zvukom prirode, Abbasi izmješta očište gledatelja iz sterilnog, urbanog okruženja glavnih protagonista u bujne krajolike egzotične flore i faune. Potom ih, specijalnim efektima dijaboličnih vizuala duhovno i tjelesno sjedinjuje u žanrovskoj maniri horora. Dugim kadrovima snubljenja i mahnitog koitusa dvaju monstruoznih bića izvanzemaljske spolnosti, njihovim životinjskim glasanjem te sirovim prizorima oslobađanja sputane animalnosti, redatelj efektno niže fantazmagorične slike rađanja njihovog osvještenog i otjelovljenog sebstva. Dramaturški luk zatvara očitavanjem društvenog odgovora na njihov odnos. Prstom uprti kao nepoželjni drugi i drukčiji, nailaze na prezir, osudu i socijalnu izolaciju.
Razradom ljudskih crta ličnosti u monstruoznom slikopisu, Abbasi dramaturški osuvremenjuje mitsko pripovijedanje i stavlja ga u filozofski kontekst egzistencijalnih dvojbi i proturječnosti između čovjekolikosti i čovječnosti, društva i osobnosti te fantazije i stvarnosti. Pri tom, šokantnim, ali suptilnim vizualima smišljeno razvija gledateljevu empatiju s likovima te redateljski uvjerljivo nadilazi sablažnjivo defektno pomirljivim afektivnim. Njegova intencija, glavne protagoniste prikazati istodobno u čudovišnom obličju i humanoidnom narativu, upućuje na emocionalnu i socijalnu slojevitost dramaturške potke, tragom koje je sudbinu ovih mitoloških bića razvidno moguće povezati s istovjetnim ranjivim položajem svih drugih i drukčijih u suvremenom ksenofobičnom društvenom i mentalnom okruženju.
Višnja Bunata Blagović