Prizemljen put Mjesec
Prvi čovjek stavlja čovjeka u prvi plan. Prvi čovjek (r. Damien Chazelle, SAD, 2018)
Prizemljen put Mjesec
Prvi čovjek stavlja čovjeka u prvi plan
Svi znamo tu priču. U najvećem žaru Hladnog rata, dva svjetska giganta bila su u punom sprintu prema onome neosvojivom, nedostižnom. A dobri dečki su uporno gubili prvo mjesto: prvo od psa, pa od muškarca, onda i od žene, sve s krive strane Zavjese. I tada, kao u dobroj basni o glodavcu i gmazu, cilj su herojski pokorili Amerikanci. Zasluženo su dobili prvog čovjeka na Mjesecu i usput vjerojatno najupečatljiviji citat 20. stoljeća koji će inspirirati brojne generacije diljem svijeta. Prvi čovjek je toliko lako mogao upasti u ovakav ušećereni kalup holivudskog spektakla o povijesnom postignuću čistokrvnog američkog junaka. Mogao je biti jedna od trivijalnih bajki o uspjehu. Ali nije. Umjesto toga, postao je priča o realnosti tog uspjeha. I o njegovoj cijeni.
Gotovo analnom pedantnosti oko detalja, kako onih povijesnih tako i onih tehničkih, redatelj Damien Chazelle i scenarist Josh Singer uspješno su prizemljili cijelu ideju leta u svemir. Podsjetili su nas da čovjek stisnut u letjelicu koja prži kroz atmosferu zvjerskom brzinom od 20 000 milja na sat nije ništa glamurozno, već iskonski stravično. U Prvom čovjeku, letjelice Apollo i Gemini programa nisu besprijekorna dostignuća znanosti. One su neprirodno maleni, metalni kavezi čija se ispravnost tek testira. Sama scena ulaska u njih izaziva instinktivnu klaustrofobiju koja samo postaje jača s odbrojavanjem i nasilnim polijetanjem. Zvuk probijanja atmosfere možda je zvuk nečovječnog vrištanja, ali pucketanje i škripa metalnog kostura dok letjelica mirno pluta u vakuumu je upravo ono što u gledatelju najjasnije budi shvaćanje koliko su njeni zidovi slaba zaštita od sigurne smrti koja se pruža na milje i milje uokolo. Duge scene probnih i svemirskih letova napad su na osjetila koji dovodi gledatelja da se iskreno pita s kojom greškom treba biti rođen čovjek koji svojevoljno sjeda u lijes napunjen eksplozivnim gorivom, u probnu maketu projekta čiji se razvoj ubrzava kad bi se trebao usporiti.
A za što?
Za pogled kroz sitan, zamusan prozor. Ne, taj pogled nije spektakularan. Svemir je samo obična prazna crnina, a sam Mjesec je svakako vidio raskošnije dane na platnu. U Prvom čovjeku, kao i u stvarnosti, oni jednostavno nisu toliko veličanstveni kao što su u našoj kolektivnoj mašti. Isto vrijedi i za naslovnog lika Neila Armstronga (Ryan Gosling). Po povratku s Mjeseca ne pršti trijumfalnim zadovoljstvom, već izgleda pomireno što je napokon gotovo, kao isprebijan, umoran veteran koji je odradio svoj posao. On nije ni američki heroj ni svemirski kauboj. On je samo blagi inženjer koji je dosta pretrpio, izgubljen u naporu da se nosi s osobnim gubitkom i nesposoban da iskaže emocije koje se grče u njemu. On je pobjednik koji ne može slaviti pobjedu jer je akutno svjestan stvarnosti koja je dovela do nje. I akutno je svjestan da nije ni bio prvi izbor za Prvog čovjeka. Tu čast je dobio kad su tijekom naizgled bezazlenog testiranja njegovi kolege, prijatelji, šefovi izgorjeli u buktinji zbog običnog kratkog spoja. Do Mjeseca je došao na truplima pilota koji su isprobavali prototipove letjelica daleko prije programa Apollo, a čije ime danas rijetko tko pamti. Njegov mali korak mogao mu je biti i zadnji. Prvi čovjek time postaje ružno buđenje spoznaje s koliko se života i novaca kockalo u svemirskoj utrci kojoj nikad nije bio garantiran uspjeh. On je dekonstrukcija naše uljepšane fikcije o putu na Mjesec, koja gledatelje ostavlja zahvalnima što im se nije ispunila ona dječja želja da postanu astronauti.
Lana Cirkveni