Multimedijski svjetovi Zorka Sirotića
Tekst Nikice Gilića o Zorku Sirotiću. Objavljen je u monografiji Čisti amaterizam: 91 godina Kinokluba Zagreb.
Kada sam prvi put vidio internetski talk-show Sudnji dan Zorka Sirotića u produkciji Kinokluba Zagreb i dvotjednika za kulturu Zarez, nije mi bilo jasno kojeg je žanra to što gledam i koliko bih to ozbiljno trebao shvatiti. Jasno, radilo se o humoru, ali svejedno sam bio malko zbunjen prizorom mladića crne rase koji sa sobom vodi „svog bijelca“ i nagrađuje ga nekakvim grickalicama kada nešto dobro napravi. Već pri gledanju iduće epizode Sudnjeg dana počeo sam se jako dobro zabavljati bez previše pitanja. Nedugo nakon toga dobio sam i neočekivani poziv za sudjelovanje u toj razgovornoj formi, tako da je sve što ovdje govorim obojeno insajderskim iskustvom, a može se odrediti i naslovom Sukob interesa. Naravno, veoma je pohvalno što je u 21. stoljeću Kinoklub Zagreb otvoren novim medijima i tehnikama, pa tako i formama komunikacije kao što je YouTube, no čini mi se da je ovdje prvenstveno riječ o neobuzdanoj Sirotićevoj kreativnoj (i svjetotvornoj) energiji koja se ne može ukrotiti jednim medijem, pa makar bila riječ o veličanstvenom sintetskom mediju kao što je film.
(Osobna povijest ili mitologija Zorka Sirotića već u djetinjstvu uključuje lažno predstavljanje čime je uspio osigurati postavljanje izložbe fotografija svoga prijatelja, osnovnoškolca, u zagrebačkom KIC-u (Kulturno-informativni centar), kao i prezentaciju skečeva u formi humorne škole što su kasnije (navodno) preuzeli autori popularnog TV formata Večernje škole. No ove teme prepuštam ozbiljnijim istraživačima Sirotićeva rada.)
Iz te energije dolazi i radijska emisija Val razuma na Radio Studentu (i u njoj sam sudjelovao više puta, unaprijeđen čak u jednog od urednika), kao i Sirotićevi javni nastupi te sudjelovanja na tribinama i festivalima. Kakva je, dakle, ta umjetnička poetika koja se rasteže kroz razne medije? Prije svega, Sudnji dan, internetska razgovorna emisija (neostvarenih ambicija prebacivanja na neki TV kanal), na određeni je način možda nasljednica Noćne more Željka Malnara, televizijske anti-emisije u kojoj se izvrgavahu ruglu sve TV konvencije. Kod Malnara politička zbivanja komentiraju ljudi koji ih očito ne prate i ne razumiju, vijesti čita čovjek upadljive govorne mane; tu pjevaju ljudi bez imalo sluha i muzičkog talenta, a jedan je od junaka Noćne more bio i čovjek koji je – u društvenoj klimi opterećenoj poratnim odjecima nacionalizma – odlučio od Hrvata postati Srbinom te je u emisiji uživo primao psovačke telefonske pozive i odgovarao im istom mjerom. Uostalom, i Malnar je bio multimedijski umjetnik pa je svoj svijet ekscentrika s Pešćenice razrađivao i u novinskim člancima (kolumna u tjedniku Globus), a bilo je tu i putovanja i performansa: posebno pamtim pokušaj (valjda lažnog?) vjenčanja Lepe Smoje (kultne figure splitskog javnog života, udovice Miljenka Smoje) i Malnarovog junaka Ševe prilikom jednog putovanja ekipe Noćne more u Split.
No dok je svakome, pretpostavljam, bilo jasno da Noćna mora nije „ozbiljna“ emisija, dakle da je ne možemo doslovno shvatiti, koncept je Sirotićeva rada (i u Sudnjem danu i u kasnijem Valu razuma) dvojak. Prvi je zadatak umjetničkog djelovanja dovesti konzumenta u specifično stanje sumnje, gdje ne može sa sigurnošću reći što zapravo gleda/sluša i kako bi to trebao shvatiti (u tom stanju sumnje vidim i najjaču estetsku funkciju takvog rada). Drugi je zadatak učiniti isto sa sudionicima emisije i ostalim suradnicima, koji mogu misliti da znaju što rade, ali uglavnom to znaju tek dijelom (i ovo govorim iz osobnog iskustva).
(Osobito je zabavna pojava kad montažer sugerira Zorku da bi iz neke epizode Sudnjeg dana trebalo izbaciti ili skratiti poneku scenu zbog ponavljanja ili praznog hoda. Zorko bi strpljivo saslušao razloge za izbacivanje, ali bi ipak tražio da se ništa ne izbaci, ne objašnjavajući montažeru zašto.)
Kada sam ušao u zatvorenu Facebook grupu urednika radijskog Vala razuma, s velikim sam užitkom čitao prigovore najbližih Sirotićevih suradnika koji nisu shvaćali zašto te emisije i njihove teme za razgovore nisu bolje pripremljene (misleći da je riječ o „pravoj“ emisiji). Osim toga, premda sam se smatrao osobito mudrim te sposobnim shvatiti Sirotićev opus, i sam sam nasjeo na pozive redovite slušateljice, obožavateljice Vala razuma (koja radi kao „teta u vrtiću“). Njene je pozive Sirotić zapravo osobno dogovorio kako bi nas, voditelje i urednike, razigrao i malkice prevario, a jednom sam prilikom čak povjerovao Sirotiću da smo uistinu slučajno ostali sami na Radio Studentu i da stoga moramo nastaviti voditi emisiju dulje nego što je bilo uobičajeno jer tobože nemamo kome predati ključ studija (nisam siguran da je itko osim mene nasjeo na tu mistifikaciju).
(Ozbiljnijim istraživačima ove teme preporučujem, uz razgovor sa Sirotićem, i intervjuiranje njegovog sveprisutnog suradnika Lovre Čepelaka.)
Sumnju u status većine sadržaja Vala razuma ili Sudnjeg dana, dakako, lako mogu dovesti u vezu s filmskim opusom Zorka Sirotića u kojem se gledatelj često nađe između filmskih rodova i vrsta, o žanrovima da i ne govorimo. Pa tako Dokumentarni film 'Sad ili nikad' (2017.) o istarskom umjetniku Darku Brajkoviću Đepetu Njapi pri kraju postaje polanskijevsko-linčovski triler (na rubu filma strave). Većina Sirotićevih eksperimentalnih filmova ima dokumentarne elemente i obratno, a čak i metafilmski fantastički triler Paspin kut 3 (2016.) ima jaku dokumentarističku komponentu u području stila te u karakterizaciji i imenovanju mnogih likova.
Dakako, sasvim u skladu s poetikom Zorka Sirotića, radijska emisija Val razuma se, doduše, ugasila, ali je na Facebooku ostala aktivna njena stranica, nekoć možda namijenjena promociji i dokumentiranju emisije, a danas primjer dosljedne primjene umijeća shitpostinga, demokratične internetske forme koja, međutim, na Facebook stranici Val razuma ima i svoje ovlaštene administratore. Smještena na tu stranicu, valrazumska se praksa shitpostanja prema svakodnevnom, običnom shitpostanju odnosi kao što se roman pisan u obliku pisama ili dnevnika odnosi prema stvarnim pismima ili dnevnicima.
Možda ne najboljom, no posebno zabavnom epizodom Sudnjeg dana može se smatrati ona nazvana Ljubavni specijal – u njoj medijska mini-zvijezda Nediljko Babić Gangster, ljubavni posrednik te junak popularnog dokumentarnog filma Nebojše Slijepčevića Gangster te voli (2013.), uz obilnu pomoć čestog Sirotićevevog suradnika Brune Kragića, objašnjava muško-ženske odnose, ljubav i zavođenje. Kragića se, inače, u Sudnjem danu titulira „doktorom neuroestetike filma“, što je zgodna sirotićevska mistifikacija za koju ne znam tko ju je smislio – Kragić ili Sirotić. Rečeni doktor i ugledni menadžer u kulturi Bruno Kragić uistinu je doktorirao na povijesti filma, no „neuroestetika filma“ u Hrvatskoj nikada nije razvijana i to nije njegovo područje rada. Pa ipak u emisiji ga mnogi tituliraju doktorom neuroestetike fima, te su neki sudionici Sudnjeg dana (kasnije i Vala razuma) evidentno vjerovali da je ta titula stvarna.
(Iz pouzdanih izvora naknadno sam saznao da su je smislili Sirotić i Luka Ostojić, ne znajući da neuroestetika filma uistinu postoji.)
Opsjenarstvo kojim Sirotić zbuni i suradnike, koji inače znaju o čemu se radi, u jednom sam trenutku nazvao zen-režijom ili šamanskom režijom, pri čemu se u komunikaciji sa suradnicima odvijaju razni iracionalni i apsurdni procesi kojima dolazi do tipično sirotićevskog završnog proizvoda. Do takvog sam viđenja Sirotićevog postupka inače došao tek nakon odrađivanja prakse u Sudnjem danu i Valu razuma, te glumeći u navedenom, dosta dugom i prilično zapaženom igranom filmu Paspin kut 3 (u produkciji Kinokluba Zagreb), koji je pak dio Sirotićeve serije filmova načelno (uvijek ironijski) posvećenih Maksimilijanu Paspi, osnivaču Kinokluba (kao sekcije tadašnjeg foto-kluba).
(Baš zato što su DVD-i danas uglavnom „out“ među filmofilima, predlagao sam Sirotiću da izda DVD Paspinog kuta 3 ili DVD box svih Paspinih kutova, a predložio sam da od opcija prijevoda na DVD-u bude samo srpski jezik, na kojem bi se film zvao Paspino ćoše. Bude li sreće i razumijevanja u HAVC-u pod novom međunarodnom upravom, možda se moj prijedlog i ostvari.)
Nije mi pretjerano čudno (dapače, tipično je) što tijekom snimanja Paspinog kuta 3, filma o snimanju filma (i odgovornosti autora-amatera prema filmu), nisam sasvim razumio na kojoj se razini nalazi koji fantastični motiv. Naime, na početku filma vidimo ne osobito dobre glumce na audiciji za film o Maksimilijanu Paspi, no kada se (neobjašnjivo) pojavi pravi Paspa (glumi ga Luka Kosmat), audicija pada u vodu, a Paspa dobije ulogu samoga sebe. Zatim pratimo snimanje filma o Paspi u kojem duh Oktavijana Miletića (glumi ga Filip Magdalenić) govori junakinji da ne vjeruje Paspi. No, shvativši ograničenja pravoga Paspe kao glumca, filmaši ga odluče ustrijeliti kako ne bi upropastio film. Paspina „reinkarnacija“ pojavljuje se na prvoj razini priče*, a u filmu unutar filma nalazi se lik duha Oktavijana Miletića. Na prvoj razini priče postoji samo glumac („pravi“ Magdalenić), napudran da bi naličio duhu. Miletić-duh je tek dio unutarfilmske fikcije (nalik Mišolovki u Shakespearovu Hamletu).**
*(Važno je napomenuti da u filmu nije jasno i ne može biti jasno otkud sad mrtvi Paspa u prostoru Kinokluba (vidimo ga, podsjećam, kako izlazi iz božićne jelke). Tu se ne radi o duhu, već o pravom Paspi, što je ostalim likovima isprva čudno, no potom to ipak prihvaćaju.)
**(Zorko Sirotić glumi i dvostruku ulogu Hamletova mrtvog oca i strica u kinoklubaškom filmu Hamlet 2000 (2016.) u režiji Sirotićevog čestog suradnika Luke Ostojića. Samog Hamleta u Ostojićevu filmu glumi Vedran Šuvar, tadašnji predsjednik Kinokluba Zagreb i glavni glumac Sirotićevog Paspinog kuta 3, u kojem je zanimljivu ulogu ostvarila i Sunčica Ana Veldić, jedno od najvažnijih stvaralačkih imena Kinokluba Zagreb zadnjih desetljeća. U Paspinom kutu 4 (2018., u režiji Vedrana Šuvara) glavnu ulogu glumi pak Sirotić.)
Premda sam sudjelovao, dakle, i u Sudnjem danu, i u Valu razuma, i u Paspinom kutu 3, a sa Sirotićem sam i izvan toga često razgovarao o raznim umjetničkim temama, nisam u stanju objasniti sve metode njegova rada. No ipak je zanimljivo tehničko objašnjenje koje mogu dati: Sirotić veoma škrto i suzdržano daje upute suradnicima, očekujući interakciju ljudi za koje nije siguran kako će reagirati (premda vjerujem da nas je dosta dobro odmjerio u sva tri projekta te je procijenio kako će tko reagirati). Dakle, ljudi koji rade s njim mogu očekivati da neće biti potpuno informirani o tome što se događa na snimanju niti će im biti uvijek rečeno što trebaju raditi (ili im barem neće biti precizno rečeno), a sasvim je realno očekivati da će dobiti i pokoju krivu uputu.
Vjerojatno je u tim projektima najupućeniji bio njegov tehnički i umjetnički suradnik Lovro Čepelak (koji u Paspinom kutu 3 ujedno glumi snimatelja Johnnyja Lovru), no nisam baš siguran da je i on znao sve što se događa. No bez obzira na stupanj upućenosti, u reguliranoj improvizaciji (koju Sirotić ipak usmjerava) u nekim će prigodama najimpresivniji prilog emisiji (ili filmu) dati Silvio Kos, u drugoj će prilici briljirati dr. Bruno Kragić, često će impresivan biti lažni balkanolog Milorad Trpimir Bajramović (glumi ga Ivan Kulić), a nekada će iskočiti netko od povremenih gostiju, poput novinara Krešimira Mišaka, profesora filmologije Hrvoja Turkovića, političara Ivana Pernara, ekonomista Slavka Kulića, radijske zvijezde Milana Peha, glumca Otokara Levaja, šaljivog glazbenika i fitness trenera DJ Bobe, etnologa i glazbenika Tomislava Pletenca, redateljice i veterinarke Sunčice Ane Veldić ili političara i lingvista Mate Kapovića... O producentu i filmašu Vedranu Šuvaru (i njegovoj majci) da i ne govorimo.
No koliko je krivih uputa izrečeno u procesu rada, a koliko je puta Sirotićev suradnik samo naveden na pogrešan zaključak? I, još važnije, kojim točno principima autor bira koje će informacije dati kojem suradniku? Naime, ne dobiju svi iste upute pa tako u interakciju stupaju jedni koji glume ulogu ili emociju s drugima koji samo reagiraju na podražaje, ne znajući što znaju i što žele njihovi kolege u istoj sceni...
Na ova pitanja nemam odgovora, a pitanje je zna li i sam Sirotić što točno radi dok stvara, uz svu svoju inteligenciju i široku naobrazbu, koja uključuje studij na tri fakulteta i iznimnu upućenost u razna ezoterična znanja i vještine... Umjetnički je proces veoma kompleksna stvar, tako da je sasvim moguće da Sirotić mnoge odluke u radu donosi intuitivno, no ta je intuicija očito i nesumnjivo regulirana svime što Sirotić zna i radi prije nego što dođe snimanje, kao što je određena i svime što je Sirotić ranije radio, gledao i čitao u svom životu, svime o čemu je razmišljao. Stoga je govor o intuiciji tek davanje etikete složenim umnim i socijalnim procesima.
U ovom je skromnom eseju djelomično pokriveno Sirotićevo stvaralaštvo na internetu, na radiju i na filmu, a jasno je da su svi ti stvaralački uspjesi iskazi istih ili sličnih ideja i potreba za izražavanjem. No za razliku od, recimo, Tomislava Gotovca koji je radio filmove i kada za to nije imao uvjete, pa je sve što je radio bilo zapravo nekakav film (ili čak movie), u Sirotićevom radu nema takve hijerarhije medija. Da, po filmu je najpoznatiji i može se reći da u novije vrijeme najviše radi na filmovima. No on, između ostalog, i piše, pa je tako za Zarez pisao veoma zanimljive eseje, ali se bavio i često podcijenjenom vještinom intervjua. Kada nije uspio doći do svjetski slavnog redatelja Davida Lyncha, napravio je intervju s njegovim glumcem Michaelom J. Andersonom, likom s druge strane realnosti (prisutnim u snovima detektiva Coopera, junaka Twin Peaksa). Tko može reći da novinski razgovor s takvim glumcem, iz takvih uloga, nije umjetnički čin poput snimanja filma ili performansa starijih multimedijskih umjetnika kakvi su bili, svaki na svoj način, Tomislav Gotovac ili Željko Malnar?
Čak i kad ne bi bila istina da je s Andersonom napravio intervju putem Facebooka, ne bi li jednako zadovoljavajuća bila i verzija da je taj intervju odsanjan, u Zarezu se materijaliziravši kao dio Sirotićevog sna inspiriranog gledanjem Twin Peaksa?
Nikica Gilić
Tekst je objavljen u monografiji Čisti amaterizam: 91. godina Kinokluba Zagreb
Fotografije:
Zorko Sirotić u emisiji Sudnji dan: Ljubavni specijal (2014.)
Luka Kosmat u filmu Paspin kut 2 (Z. Sirotić, 2014.)
Nikica Gilić i Vedran Šuvar u filmu Paspin kut 3 (Z. Sirotić, 2016.)
Zorko Sirotić u filmu Hamlet 2000 (L. Ostojić, 2016.)