Nelagoda ispod tetovirane površine
Dok Saša Kučan smatra da 'Portret Miss Minnie' nije uspješan portret, Petra Šoštarić vidi ovaj kratki film kao uspješnu kritiku rodnih uloga.
Kratki dokumentarni film Portret Miss Minnie autora Daniela Lukača prikazan je na Gledalištu Kinokluba Zagreb. O filmu su pisali polaznici KKZ-ovog "Kritičarskog inkubatora" koji se oko ocjene filma nisu složili...
***
Petra Šoštarić: Diskretno propitivanje rodnih uloga
Negdje u Hrvatskoj djevojka ružičaste kose i tetoviranog tijela revno se sprema za natjecanje pin-up djevojaka. Ime joj je Jasmina i od prvog smo trenutka krupnim planom njezinog lica uvučeni u priču. Redatelj pažljivo gradi napetost: šture, gotovo usputne informacije koje nam Jasmina govori o ostalim dijelovima tijela funkcioniraju kao teaser. Tek po završetku intervjua kamera prelazi preko svih njezinih tetovaža i postiže efekt iznenađenja. Djevojka prekrivena tradicionalno muškim vizualnim obilježjima sprema se na natjecanje u ženstvenosti. Djevojka koja želi biti drugačija kreće na natjecanje klišeja.
Prizore s natjecanja kamera snima lepršavo, kao da pratimo leptirića po livadi. Ti su prizori dovoljno dugi da nas zaintrigiraju, a dovoljno kratki da zavaraju. Ljeto u prirodi, lijepe djevojke – na prvi pogled idilično. Ipak, kamera bilježi ljubomoran pogled jedne djevojke upućen drugoj, oskudnije obučenoj. Ne stignemo razmišljati je li žensko rivalstvo pozitivno jer već u sljedećem trenutku gledamo tri rabijatna muškarca koji nezainteresirano sjede za stolom. Ne stignemo razmišljati zašto se oni ne moraju dotjerivati jer već u sljedećem trenutku vidimo pin-up majku koja za ruku vodi trogodišnju kćer. Ne stignemo razmišljati koliko je to prikladno okruženje za dijete jer kamera već prelazi na nove prizore. Film suptilno naznačuje da natjecanje koje Jasminu toliko veseli nije sasvim bez problema. Prpošna kamera i vesela pozadinska glazba u kontrastu su s neugodnim pitanjima o muško-ženskim i žensko-ženskim odnosima.
Redatelj ne dopušta da se film razvije u feminističku propovijed u kojoj bi se teško moglo reći nešto novo. Umjesto dociranja, kontrastima postavlja pitanja te lukavo izbjegava predvidivost: u trenutku kad bismo očekivali obavijest o Jasmininom plasmanu, prelazi na antiklimaktički prikaz njezine svakodnevice u frizerskom salonu gdje je ona ta koja poklanja umjesto da plijeni pažnju. Gotovo svaki prizor krije neku nedoumicu, ako ne i sukob; neko pitanje koje bi moglo izazvati nelagodu.
Posebna je vrlina filma uspješno propitivanje rodnih uloga na primjeru jednog natjecanja u ljepoti, bez osuđivanja ili ruganja glavnoj junakinji koja na njemu sudjeluje. Pomnim prikazom Jasmininog tijela i njezinim poluintimnim govorom o sebi ostvaruje se bliskost između nje i gledatelja. Redatelj postiže da publika od samog početka navija za Jasminu, ali tu istu publiku na kraju tjera da se zapita: je li ono što Jasminu čini sretnom zapravo nešto što bi ju trebalo brinuti?
Saša Kučan: Portret bez portreta
Režiser je imao želju prezentirati potencijalno intrigantan život i zanimljiv životni stil Jasmine Smrtić, umjetničkog naziva Miss Minnie, koristeći njene riječi, bez svog osobnog dojma. Odmah na početku filma ona sama prepričava ugodna i neugodna iskustva s ljudima, te kada i zašto se odlučila na mnoge tetovaže koje joj prekrivaju skoro cijelo tijelo. Pritom gledatelju ne daje odgovor je li to po njoj tabu, protest ili parola, nego neočekivano emotivno opisuje zašto je jedna od većih tetovaža portret njene pokojne bake. Stječemo dojam da bi svaka njena tetovaža mogla imati neku zanimljivu priču, ali umjesto toga pratimo kadrove njenih tetovaža snimanih u gro-planu. Režiser prezentira lik njenim monologom i uvodi nas u dubinu portreta, ali ostaje na površini kako radnja filma odmiče.
U naraciji filma slijede rock'n'roll koncert i susret motociklista, kojim prevladavaju rockabilly motivi, auti iz '60-ih među kojima se kao u nekom alternativnom svijetu kreću prisutne kostimirane pin-up djevojke. Na jednom od automobila nalazi se i naša Miss Minnie u našminkanom izdanju, u prekrasnoj staromodnoj haljini. Kamera prati sudionike okupljanja te većinu ostalih prisutnih pin-up djevojaka, a film završava kadrom Miss Minnie u skučenom salonu.
Portret Miss Minnie ostavlja nas bez potpunog prikaza i portreta junakinje. Autor je propustio prodrijeti dublje od tetovaža na njenom tijelu, a time i do prodornijeg portreta zanimljive djevojke, uskrativši gledateljima kadar za koji bi vjerojatno Miss Minnie pozirala da ostavi što bolji dojam na sve nas.