Ni krila ni korijenja
Spasiti i pomoći jer treba. Vesna Valić piše o filmu Dnevnik Diane Budisavljević redateljice Dane Budisavljević.
Ni krila ni korijenja
Dnevnik Diane Budisavljević, Dana Budisavljević, 2019.
Spasiti i pomoći jer treba
Netko je rekao da će dijete postati sretan i mentalno zdrav čovjek samo ako mu se podare korijenje i krila. Da zna tko je i bude slobodan. Crno-bijeli dokumentarno-igrani film Dnevnik Diane Budisavljević izvlači iz zaboravljenih arhiva životnu priču žene koja je spašavala upravo takve bez korijenja i bez krila.
Film počinje i završava prizorom muškarca u čamcu. Zove se Živko, prezime ne zna, kada i gdje je rođen ne zna, tko su mu roditelji ne zna. Logoraški broj 1128 mu je prvo djetinje sjećanje. Toliko o krilima i korijenju. Sada u poznim osamdesetim, četvero spašenih logoraša, svaki postavljen u prostor svog negdašnjeg zatočenja, monotonim glasom, zamućenog pogleda u ništa, ispovijedaju sjećanja na glad, bolest i brojeve. Potresna svjedočanstva naizmjenično ilustriraju krupni planovi njihovih glava, nerijetko snimani s leđa i totali prostora sa zamagljenim likom sudionika u sredini. Fragmenti arhivskih snimaka ulaska njemačke vojske u Zagreb, rušenja sinagoge, inauguracije poglavnika, jedva živih dječjih tijela u logoru po kojima plaze i hrane se insekti dodaju pečat njihovim iskazima. Redateljica poslaguje dostupne činjenice i postavlja čvrst okvir za sliku o predanosti humanitarke bez zauzimanja stava i bez osuđivanja kombiniranjem recentnog dokumentarnog zapisa s arhivskim zapisima.
Igrani dio filma je također crno-bijeli te se estetikom, atmosferom i formom potpuno uklapa i preklapa s dokumentarnim sekvencama. Stan dobrostojeće građanske obitelji odiše zabrinutošću i neizvjesnošću. Prenamijenjeni dio za dobrotvorne aktivnosti kipti tvrdoglavo upornim radom Diane i asistentice na prikupljanju pomoći, vođenju kartoteke, ishođenju dozvola. Kamera često izostavlja noge, glave, izmiče kadar i onda se fokusira na detalje pisače mašine, ladica, kartoteke, prikupljene pakete, albume dječjih fotografija, naočale, ruke koje tipkaju, listaju, pakiraju. Običnosti tako važne za upoznavanje Diane. Sama, u svom dnevniku, Diana gotovo uopće ne govori o sebi. Šturo, ali pedantno bilježi događaje važne za rad akcije, sastanke bitne za omogućavanje djelovanja, odlaske u logore, što i koliko je prikupljeno, poslano, koliko djece je prevezeno. Vidimo samo organiziranu, strpljivu, samozatajnu i požrtvovnu osobu. Isto iščitavamo iz dnevnika kao i iz filma. Diana funkcionira kao navođena nekim nezaustavljivim preciznim mehanizmom isprogramiranim za samo jedan cilj: spasiti djecu! Više ne otkriva. Dana poštuje tu odluku, slijedi suzdržanost i ne skreće u psihologijsko propitkivanje, razgrtanje emocija ili istraživanje možebitnih motiva. Alma dosljedno i uživljeno prezentira Dianu stisnutih usana, zamišljenog pogleda i zatomljenih emocija. Alma je Diana koja opsesivno služi samo tom ugrađenom mehanizmu bez razmišljanja o rizicima i opasnostima.
O pokretačima, koji su vodili dobrostojeću građanku da udobnost života zamjeni brigom za nepoznate, ne doznajemo. Diana o tome ne bilježi. Film o tome ne progovara. I ne treba. Motivi su potrebni ako ne vjerujemo u dobrotu . Da je Diana u prilici objasniti zašto, rekla bi zato što je trebalo.
Vesna Valić