Idealizirati ili ne
Hollywoodsko ignoriranje realnosti će nas izgleda ipak sve nadživjeti. Doris Varga piše o filmu Charlie Wilson’s War redatelja Mikea Nicholsa.
Idealizirati ili ne
Charlie Wilson’s War, r: Mike Nichols, 2007
Hollywoodsko ignoriranje realnosti će nas izgleda ipak sve nadživjeti
Velika je i rijetka čast vidjeti na velikom ekranu neidealiziranog protagonista - ako je on uz to što je protagonist ujedno i američki demokrat. Film Rat Charlieja Wilsona snimljen je 2007.-e ali smješten u osamdesete, pa se u uredima puši, pije se viski skriven u šalice za kavu, i šmrče se kokain kao da devedesete nikad neće doći. Protagonista Charlieja upoznajemo u jacuzziju, zajedno s jednom Playboyjevom zečicom, dvije striptizete i poznanikom koji od njega želi samo 29.000 dolara za seriju koja će biti "poput serije Dallas, ali u Washingtonu", i u kojoj bi u glavnoj ulozi trebala zasjati već spomenuta Playboyjeva zečica.
Ova partijanerska idila prekida se kad Charlie vidi na TV-u javljanje američkog novinara iz Afganistana (u tijeku je naime Sovjetsko-afganistanski rat koji će završiti '89-e) koje mu privlači pozornost, pa ustaje i odlazi s tuluma. Drugo jutro udupla budžet tajnim operacijama CIA-e i kreće u svoj rat. Privlači pozornost lobistice Joanne Herring (samouvjerena i fanatično samousmjerena Julia Roberts) i započinje suradnju s CIA-inim operativcem Gustom Avrakotosom (vulgaran i fanatično britak Philip Seymour Hoffman) i uskoro završava kao glavni borac za završetak rata u Afganistanu i ostvaruje pobjedu nad Sovjetima na tom za SAD bitnom bojištu.
Za Aarona Sorkina, scenarista ovog Rata i tvorca Zapadnog krila, jedini vrijedni demokratski protagonisti su oni idealizirani, onakvi koji ni nemaju ideje ako nisu za njih spremni poginuti barem dvaput prije doručka. I uistinu, filmu treba čestitati na tome koliko se istinski trudi prikazati Ameriku kao nepokolebljivu silu dobra dok svaljuje sav teret američnosti na pleća troje vidno neidealnih likova koji pogone ovaj rat.
Međutim film kao da ne razumije da sustav u kojem nikoga osim njih troje nije briga, ne bi smio biti hvaljen kao dobar sustav. Pogotovo ne kad su troje koje je briga lobistica koja je pronašla boga kojoj je jedan od impresivnijih podviga razdvajanje trepavica sljepljenih maskarom korištenjem ziherice, CIA zaposlenik koji opetovano razbija staklo na uredu svog šefa, i kongresmen kojeg Rudy Giuliani kao tadašnji državni tužitelj goni zbog konzumacije kokaina. Naravno, film će spremno na to, to nije bitno, jer nema tog antisocijalnog ponašanja koje se neće pretvoriti u domoljublje ako se osobu stavi pod dovoljno utjecaja velike majke Amerike. Preko sat i pol zabavnih dijaloga tako ostaje nepovratno zaglavljeno u već uobičajenom nekritičkom širenju američke ideologije.
Ako ćemo i dočekati film u Hollywoodu koji će kritički prikazati američku politiku, Rat Charlieja Wisona svakako to nije, iako se pošteno iznoji kako bi se takvime prikazao.
Doris Varga