Res judicata!
Umjetnost u ruci, a moral na grani. Vesna Valić piše o filmu Oficir i špijun / J´accuse, Roman Polanski, 2019.
Res judicata!
Oficir i špijun / J´accuse, Roman Polanski, 2019.
Umjetnost u ruci, a moral na grani ....
Roman Polanski , u 86. godini života, svom bogatom art opusu dodaje osebujnu restauraciju i rekonstrukciju fin de sieclea građansko-intelektualno-umjetničkog Pariza. Klasično režirani film Oficir i špijun nas prošetava Manetovim impresionističkim pejsažima i pridružuje uparađenoj gospodi na njihovim piknicima. Dovodi nas u raskošne salone gdje čavrljamo s damama utegnutog struka. Poznajemo ih s Renoirovih portreta. Pijuckamo u klubovima uz can-can plesačice koje smo sretali u društvu Touluse-Lautreca. Uz klavirske zvukove Saint-Saensona i Wagnerove sonate, naizgled ugodan život ne dovodi u sumnju vjerodostojnost službene krilatice Treće Republike `Liberte, Egalite, Fraternite`
Istovremeno, vojni establišment s puno pompe, javno lišava jednog francuskog satnika židovskog porijekla svih etiketa i epoleta. Okupljena svjetina neskrivenom strašću podržava to sramoćenje i ponižavanje. U jeku antisemitskog raspoloženja žrtvovati jednog Židova i time dokazati efikasnost funkcioniranje vojne i obavještajne vlasti se pokazuje prigodnim i korisnim. To je i tako samo jedan Židov nasukan na hridi! Nemoralnost i politička zaluđenost vrhuške ne preza obezvrijediti i zanemariti nedvojbene dokaze o nevinosti. Odani stožerni časnici naprosto čine ono što se od njih očekuje, sudske greške se zataškavaju novim nečasnim radnjama. Društvo koje je spremno pasti na tu razinu i tako se olako ogriješiti o ljudski rod i pravo, trulo je , navod je iz filma. Afera Dreyfus je i izvan Francuske postala sinonimom nepoštene sudske prakse i progona bez osnova.
Svakodnevica govori da niti u međuvremenu trulež nije iščezla. Čak naprotiv, ovakve pojave nisu više presedani, već dokazan i uvriježen oblik funkcioniranja vladajućih struktura. Nakon više od 120 godina sloboda, jednakost i bratstvo su samo dobro zvučeće (pogotovo na francuskom) parole koje svaka vlast izigrava, uvrće i deformira prema svojim potrebama i interesima. Uvijek prigodno vadeći iz rukava neke druge i drugačije da zgodno posluže za progon i prokazivanje, izmičući tako fokus sa istinskih slabosti. Sustavi ne žive svoje krilatice, ali je važno da ih imaju. Makar kao izmaštanu predstavu o životu da podsjećaju na cilj za koji će se netko boriti. U ovom filmu je taj poručnik Picquard. Picquard ima ulogu ključnog lika kroz čija motrišta pratimo cijeli slučaj. Polanski kroz njega poručuje da sustav ne nudi ništa, ali da se, uprkos tome, od borbe ne smije odustati. Jean Dujardin utjelovljuje tog Don Kihota kao napetog i ukočenog u svom poslanju. Poistovjećen s besprijekorno zategnutom i nakićenom uniformom i milimetarski preciznim brkovima, nešto prokrvljenost pokazuje tek u susretima sa ugodno ironičnom ljubavnicom i pri preciznom organizaranju konspirativnih aktivnost. Lice je to koje ne odaje emocije, ali neki unutarnji grč nagovještava da borba za istinu po cijenu osobne degradacije i izopćenja nije bez sustegnutosti i to ne radi osobne ugroze nego radi sličnih ksenofobnih stavova.
Narativ filma se vjerno drži romana Roberta Harrisa uz kojega Polanski supotpisuje scenarij. Otisak samo njegovog majstorskog prsta su spretno estetizirane slike širokih planova čija je uloga ublažiti gorak okus gliba i pokvarenosti društva. Čak i scena broda, kojim Dreyfus plovi prema svom zatočeništvu na Đavolji otok, djeluje romantično. Oštrim je rezovima sastavljena od istovjetnih prostorno udaljavanih kadrova. Uvjerljivost je, bez premca, najjača komponenta filma. Prizori iz prošlosti su predstavljeni kroz nešto što i danas možemo percipirati, često kao odraze poznatih nam umjetničkih dijela. Ksenofobija i korumiranosti sustava u svim oblicima, nažalost, nisu tek slike iz povijesti jer im nazočimo dnevno. Kao i ponekoj, ne uvijek uspješnoj, borbi za istinu.
Računa li Polanski da smo, omađijani interijerima Palais de Justice, Louvreom, šetnicom uz Seineu, vitrajima katedrale i neupitnim povijesnim zbivanjima, već dovoljno preparirani i ništa ne sumnjajući spremni progutati podmetnuti mamac? Mamac u poveznicu Drayfusove i njegove biografije. Mamac da su odrednice njegova života umjetnost, posebnost, moralnost i čast. Da, za umjetnost i posebnost! O moralnost i časti se nije tako jednostavno odrediti. Stoji da su i Dreyfus i Polanski židovskih korijena, optuženi i osuđeni, izopćeni i iz prebivališta i iz filma (filmske asocijacije), neslobodni, na udaru linča javnosti, po vlastitim riječima gorljivi borci obrane časti isključivo radi vlastite obitelji. Stoji i da Dreyfusov slučaj raspolaže nedvojbenim dokazima o nevinosti. Polanski, ako se želi osloboditi svih difamacija, to tek treba priskrbiti. Poželjno bi bilo da se to dogodi bez profaniranja umjetničke genijalnosti sugestivnim paralelama i pokušajima manipulacije. Do tada bismo rado uživali u njegovim ostvarenjima neopterećeni suptilnim podmetanjem.
Vesna Valić