Podcijenjeni rad: istraživanje, kinoklubaštvo i stvaralaštvo autorica
Tekst Ane Hušman o GEFF-u, ženskim umjetnicama i eksperimentalnom filmu. Objavljen je u monografiji Čisti amaterizam: 91 godina Kinokluba Zagreb u dijelu koji se bavi radionicom Nisam od jučer.
Podcijenjeni rad: istraživanje, kinoklubaštvo i stvaralaštvo autorica
O filmskom istraživanju
GEFF (Genre Film Festival) je film vidio puno šire od pukog pripovijedanja ili ilustriranja filmskog narativa, izvođenja nekog teksta. Film se tu veže uz poeziju, Nove tendencije, kompletnu socijalnu i kulturnu sredinu u kojoj se nalazi. Htjela sam vam pročitati Tekst nogom Mladena Stilinovića iz 1984. (...) Stilinovićev zaključak da ne postoji umjetnost bez posljedica važan je i za mene, i za moju praksu, i za ono što mislim da umjetnost treba biti: sredstvo političkog govora, način kako govorimo u svijetu, kako pričamo o temama o kojima mislimo da treba govoriti.
Zanimljiva ideja GEFF-a jest koncept istraživanja u filmu, o čemu obično govorimo u slučajevima eksperimentalnog ili avangardnog filma, ali mislim da bi to trebalo vrijediti za svaki film. Istraživački film je proces otkrivanja. U GEFF-ovu proglasu stoji da „istraživanje leži u osnovi svih ljudskih aktivnosti i uvjet je progresa. Književnici, muzičari, slikari i kipari eksperimentiraju individualno ili u grupama, ali za njihov rad nisu neophodno potrebni posebni materijalni uvjeti. Naučne i privredne ustanove organiziraju eksperimentalne laboratorije kako bi osigurale napredak i egzistenciju. Filmski ljudi nemaju uvjete za istraživački rad i nemaju svoj eksperimentalni centar.” To me navelo na razmišljanje o poziciji filmskog stvaralaštva i načina kako se ta umjetnost stvara danas i ovdje u odnosu na Zapadnu Europu. Za nas je specifičan izostanak art marketa (vjerojatno je u igranom filmu situacija drugačija). Veseli me taj međuprostor jer imamo mogućnost raditi film koji ne treba tržište da bi postojao. Meni je osobno najljepša u ideji i kinoklubaštva i eksperimentalnog filma i svih rubnih područja filma ta mogućnost da možemo slobodno raditi filmove, što je razvojem tehnologije postalo još jednostavnije.
Stilinović u tekstu Pohvala lijenosti tvrdi da umjetnici prije svega ne trebaju raditi, da je cijeli koncept rada i socijalističkog rada potpuni promašaj, a da umjetnost jedino može izaći iz dokolice i lijenosti. Zanimljivo je gledati filmove Kinokluba s tom misli lutanja, šetanja, mjerenja i slobode stvaranja, što je povezano s idejom lijenosti koja zapravo uopće nije lijenost.
CHOP CHOP
Autorica Morana Franov
Inspirirano filmom: Grad u izlogu (1969.) — Tatjana Ivančić
Film je zamišljen kao postepeno otkrivanje slike u nastojanju vizualiziranja sporosti spoznaje i vremenske komponente razvoja te pruža gledatelju mogućnost odabira: čitati tekst ili gledati sliku, odnosno nameće mu životnu neizbježnost propuštenih prilika.
Film je nastao na radionici Nisam od jučer. Radionica je poticala samostalan stvaralački i autorski rad kao refleksiju i hommage odabranim eksperimentalnim filmovima iz arhiva bogate klupske tradicije.
*************************************************
O poziciji žena – umjetnica
Razmišljala sam o kroničnom nedostatku žena u filmu, o poziciji koja me i danas još uvijek muči. Pozicija umjetničkog lutanja gradom bila je rezervirana samo za muškarce. Muškarac luta, a žena je doma, tamo radi i čuva djecu. Ta paradigma promatranja i gledanja grada nastala je početkom 20. stoljeća, ponajprije u Parizu, ali još tijekom cijelih 1970-ih samo su muškarci bili ti koji gledaju, proučavaju i rade umjetnost o gradu. Film koji mi je stoga bio zanimljiv, koji ima drugačiji pristup od npr. Pansinija, bio je Grad u izlogu Tatjane Ivančić. Njen film puno je skromniji, prikazuje odraz grada, kamera nije direktno uperena u objekt, nego snima refleksije i odraze. Slika uvijek izgleda kao da je iz druge ruke.
U svojim filmovima imam osjećaj da se stalno vrtim oko kuhinje, da je nikako ne mogu izbjeći. U zadnjem filmu Soba za dan krenula sam se baviti dnevnom sobom i opet se vratila na kuhinju. Zanima me na koji način arhitektura koreografira kretanje. Kuhinje su početkom stoljeća bile vrlo velike, građene za ljude koji imaju poslugu, kad su se u kuhinji odvijala i druga zbivanja i kretali drugi ljudi. Kuhinja se s vremenom smanjuje. Jedna od zanimljivijih i važnijih primjera je „Frankfurtska kuhinja” Margarete Schütte-Lihotzky, jako malena i funkcionalno dizajnirana. Ona je vezana uz Bauhaus, Weimar, Gropiusa i cijelu priču oko superfunkcionalnog dizajna kojem se cijeli život divim. Napravljena je po mjeri ženskog tijela, a trebamo znati da žene tada počinju raditi u tvornici. Kretanje velikom kuhinjom oduzima joj previše vremena. Novi dizajn napravljen je zato da se tijelu olakša i ekonomizira rad kako bi se sačuvala energija za tvornicu i održalo tijelo zdravim. Takva kuhinja prodana je u ogromnim količinama jer je bila vrlo jeftina i mala, pogodna za manje stanove. Puna je praktičnih rješenja, recimo iznad sudopera su stavljeni prozori – ali ne zbog svjetla ili dobrog pogleda već zato da bi žena dok pere suđe mogla promatrati i čuvati djecu koja se igraju vani. Pritom je ona potpuno sama u kuhinji jer nitko drugi ne stane unutra! Paralelno s tim, u SAD-u razvoj ide nešto drugačije: Frank Lloyd Wright je 1934. dizajnirao tip kuhinje koji je i danas standardan, a to je kuhinja koja je povezana s prostorom dnevnog boravka. Tako opet dolazi do nekih drugih problema poput multitaskinga kad svi rade sve na istom mjestu, a „žena u kuhinji” više nije glavni problem.
Rad na filmu Na mjesto centrifuge dolaze satovi klavira počela sam snimanjem zvuka: kontaktnim mikrofonom snimila sam motore aparata koji se koriste u domaćinstvu. Ti isti motori u nekom drugom prostoru (npr. radionici za drvo) proizvode robu za novac, a kad doma s njima blendam, onda „samo” održavam kućanstvo i pripremam hranu (što se ne imenuje kao rad). Automatizacija, koja je ženama trebala olakšati svakodnevicu, zapravo nije povećala vrijeme koje bi žene provele npr. u rađenju filmova, nego je unijela osjećaj krivnje za razne druge stvari i donijela nove zadatke (o čemu odlično piše Ruth Schwartz Cowan u knjizi More Work for Mother).
NEPOVRAT
Autorica Mateja Zidarić
Materijal ovog filma nastao je nakon što sam shvatila da vrijeme potrebno za realizaciju prve ideje, kojom se referiram na film Grad u izlogu Tatjane Ivančić, prelazi sve zadane rokove. Ovaj film je moja prva reakcija s početkom i krajem na sva predavanja, razgovore i filmove koje sam slušala, gledala i o njima razmišljala od početka radionice NOJ.
Film je nastao na radionici Nisam od jučer. Radionica je poticala samostalan stvaralački i autorski rad kao refleksiju i hommage odabranim eksperimentalnim filmovima iz arhiva bogate klupske tradicije.
*************************************************
O edukaciji za eksperimentalni film
Ono što mi se čini kao problem u smislu produkcije eksperimentalnog filma jest kronični manjak i nedostatnost edukacije u području eksperimentalnog filma kako unutar institucionalnog okvira tako i van njega. Što se tiče zagrebačkih akademija, Akademija dramske umjetnosti uopće ne njeguje takav tip izričaja, dok na Akademiji likovnih umjetnosti na Odsjeku za animirani film i nove medije radimo kroz vrlo širok spektar medija pa se studenti mogu baviti i eksperimentalnim filmom, ali nemamo poseban program koji bi educirao cijele generacije samo u tom polju. Mislim da je stoga izuzetno važno da se nastavi kinoklubaška tradicija kako se ta kontinuirano marginalizirana kategorija ne bi ugasila na mjestima financiranja.
Osim kinoklubova velik posao u odgoju publike odradili su i festivali, kao što je 25FPS, i nastavnice u osnovnim školama koje na vlastite inicijative vode filmske klubove, ali mislim da za revitalizaciju scene treba još više raznolikih inicijativa i sadržaja, od festivala, razgovora, tribina, prikazivanja, gerilskih akcija... Izostanak interesa za bilo što drugačije poklapa se s izostankom edukacije i ukidanjem sata likovnog odgoja u osnovnim školama, nedostatne satnice posvećene umjetničkom odgoju u srednjim školama i uopće lošoj navici i kulturi posjećivanja muzeja, galerija, te razumijevanja i sudjelovanja u suvremenim umjetničkim praksama. Kultura koja se kod nas najviše konzumira jest ona koja najmanje propituje, smještena je u institucije i ima svoju stabilnu i široku publiku.
Neophodno je da zadržimo prostor i financiranje za drugačije izričaje, važno je da postavljamo pitanja, da aktivno sudjelujemo i tražimo nove modele i mogućnosti izražavanja.
Ana Hušman
Fotografije iz filmova:
Grad u izlogu (T. Ivančić, 1970.)
Soba za dan (A. Hušman, 2018.)
Na mjesto centrifuge dolaze satovi klavira (A. Hušman, 2017.)
Tekst je objavljen u monografiji Čisti amaterizam: 91. godina Kinokluba Zagreb
Soba za dan
Na mjesto centrifuge dolaze satovi klavira