Obrisi života i (scenarističkih) slabosti
3 dana u Quiberonu (r. Emily Atef, Njemačka, 2018.)
Obrisi života i (scenarističkih) slabosti
3 dana u Quiberonu (r. Emily Atef, Njemačka, 2018.)
Ponekad, upravo pred smrt, čovjeku se pred očima cijeli život prikaže u jednom trenu. Tako je i njemačko-francusko-iranska scenaristica i redateljica Emily Atef izgradila filmski život Romy Schneider, smjestivši radnju u svega tri dana 1981. godine, za glumičina odvikavanja od alkohola i tableta u bretanjskom luksuznom, ali ipak lječilištu. Samim time je jasno da od glamura i intrigantnih skandala, kojih u životu ove glumice nije nedostajalo, nema gotovo ništa. Lišivši film boje, Atefova je još jasnije uputila pažnju gledatelja na ono što je naumila prikazati, a to je svojevrstan psihološki portret Schneiderove, u kojem se očituje sukus njezina dotadašnjeg života.
Film počiva na stvarnim motivima, Jürgsov intervju i Lebeckove fotografije bili su inspiracija Atefovoj, koja je oko njih omotala fikcionalizirani kontekst. U filmu sudjeluje četvero glavnih likova u čijem je centru, dakako, Romy Schneider (Marie Bäumer). Ona ih povezuje, a sa svakime od njih otpušta različite slojeve vlastite osobnosti, ovisno i o njihovu odnosu spram nje. Prijateljica Hilde Fritsch (Birgit Minichmayr) joj nastoji pomoći, novinar Michael Jürgs (Robert Gwisdek) želi dobiti vraški dobar intervju, fotograf Robert Lebeck (Charly Hübner) očaran je njome kao ženom i inspiracijom. Kako bi se prikazalo emocionalno stanje glumice, ali i psihološka igra koja se odvija u tom kvartetu, česti su blizi i krupni planovi likova, osobito Romy. Zbog veće neposrednosti u dočaravanju atmosfere i njihova međusobnog odnosa, pojedini su blokovi scena snimani iz ruke. Tako je snimana i scena intervjua, točka filmske kulminacije, gdje u sobi punoj šampanjca Romy ulazi u prepirku s prijateljicom koja se protivi izmanipuliranom intervjuu, čvrsto zauzima stav i odlučuje ogoliti dušu novinaru. Kroz nemirnu sliku ta je pijana atmosfera i vizualno jasnije katarzična. U filmu je i sveprisutan dim cigarete, Romy je ne ispušta iz ruke, a trenutak kad pali cigaretu često ukazuje na stupanj njezine uznemirenosti (kod intervjua pali novu cigaretu dok prva još gori u pepeljari).
Glumačka interpretacija Bäumerove vrlo je dojmljiva, njezina Romy pruža uvid u složenost tragizma te osamljene, nesigurne, iznimno šarmantne, ranjene žene te zaigrane djevojčice. Međutim, to nije dovoljno, jer u posljednjoj trećini filma rukavci priče u kojima fokus nije na glavnoj glumici, nisu dovoljno razrađeni. Naime, likovi se razdvajaju i u jednom kraku pratimo prijateljicu. Slijedi nepotrebna nazovi-komična epizoda s konobarom te susret s novinarom, njihov nespretan i nategnuti razgovor. Tim se scenama ritam priče rasipa, umjesto da se nadograde psihološki profili para Hilde – Michael, kojim bi se uvjerljivije došlo do Michaelovog obrata ka razumijevanju i uvažavanju glumice, a film priveo krajnjem raspletu.
Film završava pariškim epilogom u kojem Lebeck fotografira nasmijanu Romy s kćeri i, neočekivano, predaje joj intervju na autorizaciju. U stvarnosti, to je doista bio posljednji intervju Schneiderove, jer je u svibnju sljedeće godine, sa četrdeset i tri godine, pronađena mrtva za stolom u svojem stanu. Za razliku od dječaka s početka filma, koji je ukrotio papirnatog zmaja na vjetru, ona nije uspjela uhvatiti uzde vlastitog života. Jednako tako, i ovaj treći cjelovečernji film Atefove, zbog scenarističkih slabosti, nije dovoljno uspio da bi na doista emocionalan način uvukao gledatelja u film i ostavio snažniji dojam.
Ivana Fištrek