Ono što nazivamo ljubav
Koliko je tanka granica između onoga što smatramo prihvatljivim ili skarednim, toliko je jaka svijest redatelja da je upravo ta labilna granica odlična podloga za film.
AUTORICA: Matija Mrakovčić
Gledatelju nenaviklom na scene seksa između dvojice ili više muškaraca, početne scene filma L’inconnu du lac (2013.) neće dobro sjesti. Možda eksplicitni prizori felacija, izbacivanja sjemena te penetracije tijekom homoseksualnog odnosa ne bi trebali imati dominantno mjesto u filmu koji pretendira biti umjetničko djelo. No, kad se eksplicitna pa time odbojna čovjekova navodno najintimnija aktivnost pri kraju filma preobrazi u nešto prepoznatljivo, a nimalo intimno i dobroćudno, taj se čovjek mora zapitati o načinu definiranja vlastite svakodnevnice pa tako i umjetnosti. Onaj koji će držati ruku na očima tijekom spomenutih scena seksa, tu će ruku vratiti na isto mjesto kako se film bliži kraju. Napetost koju izazivaju scene prerezanog vrata iz kojeg lipti krv, hladokrvnog ubojstva nožem i izgubljenosti glavnog lika u šumi dok pada noć, a ubojica, ujedno i njegov ljubavnik, nalazi se negdje u tom mraku, po intenzitetu su jednake onima dok se s likovima filma približavamo orgazmičkom vrhuncu. Neznanac s jezera u svom je punom značenju triler: uzbudljiv film s elementima kriminalističkog filma ili horora.
Sve to postignuto je na nekoliko načina. Film nosi glumačka ekspresija trojice glavnih likova, Pierrea Deladonchampsa, Christophea Paoua i Patricka d’Assumçaoa, koji uvjerljivo ocrtavaju zaluđenog Francka kojeg ne muči grižnja savjesti što štiti ubojicu Michela, koji također ne pati od savjesti već od velikog ega, te Henrija koji u potrazi za prijateljstvom biva ubijen. Odsustvo zvukova koji ne bi bili direktno povezani s prikazanim, od povjetarca koji prolazi kroz šumu punu golih tijela do krkljanja čovjeka kojem je prerezan vrat ili koji doživljava seksualni vrhunac, te širokokutni objektiv i česta uporaba totala kojima je istovremeno zahvaćena ljepota prirode i osamljenost čovjeka među ljudima, pridonose vizualnoj upečatljivosti filma. Unatoč neobičnosti mjesta, likova i radnje filma ovakav spoj djeluje kao prikaz poznate stvarnost.
Bilo bi nepravedno zaključiti da je do apsolutno pozitivnog dojma filma, kako na sadržajnoj tako i na formalnoj strani, došlo slučajno ili sretnim spletom okolnosti svih sastojaka. Spomenuta problematična definicija umjetnosti tematizirana je od samog početka filma. Scene koje nenaviklom gledatelju mogu izgledati pretjerane i preeksplicitne, ublažene su uspješnim kadriranjem, ponavljajućom montažom i skretanjem pažnje na detalje. Scene, pak, koje prikazuju nasilje kao logičan nastavak ljubavi, uokvirene su brzom izmjenom sve tamnijih kadrova koji u posljednjoj sceni, dok potencijalna žrtva doziva u pomoć krvnika, uspijevaju zamagliti granicu između onoga što nazivamo ljubav i onoga što je ubija. Karakteri koje film ocrtava ne mijenjaju se, no zato se mijenja gledateljeva percepcija: koliko je tanka granica između onoga što kao društvo smatramo prihvatljivim i onoga što smatramo skarednim, toliko je jaka svijest redatelja da je upravo ta labilna granica odličan početak za postavljanje tog pitanja.
***
Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod vodstvom Višnje Vukašinović.