Osvrti na Gledalište #1
Donosimo vam osvrte mladih filmskih kritičara na 10. Gledalište Kinokluba Zagreb. Svaki dan objavljujemo jedan osvrt, a krećemo s tekstom Luke Čubrića.
Luka Čubrić je student povijesti umjetnosti i skandinavistike te veliki obožavatelj umjetnosti bilo kojeg oblika pogotovo filmske. U slobodno vrijeme piše filmske i likovne kritike, a tekstovi su mu objavljivani u Zarezu, Hrvatskom filmskom ljetopisu te Zapisu.
10. Gledalište Kinokluba Zagreb održano 3. i 4. veljače 2017. godine prezentiralo je mnoštvo zanimljivih uradaka za filmski medij najplodonosnijeg hrvatskog proizvođača. Unatrag nekoliko godina tradicionalno prepoznato kao radionička platforma za filmaše amatere, Kinoklub daje mnoštvo prostora i mogućnosti za istraživanja medija, ali i za snimanja klasičnih filmskih vrsta. Pritom u najvećem broju produciranih filmova čine eksperimentalni i dokumentarni filmovi koji su uvelike obilježili drugi dan revije. Podijeljeni u prividno tematski bliske blokova, osjeća se prožetost sličnih pristupa i tema kroz nekoliko radioničkih, ali i individualnih projekata.
Tako se posebice tipološki ističu fotografski eseji, doku-reportaže i posvete nastali dokumentiranjem što pejzažnog, urbanog i ruralnog – ukratko prostornog i atmosferskog aspekta eksperimentalno dokumentarne forme. Riječ je o kratkim formama, koje karakteriziraju izostanak dijaloškog odnosno govorenog elementa filma pri čemu nerijetko tu prazninu popunjava glazba, atmosferski zvukovi ili čak arhivske snimke. Ono što filmove međusobno povezuje jest upravo značenjska razina prikaza kulturnih, društvenih i psiholoških zapisa promjena, nostalgije, života i suživota urbanih i ruralnih krajeva koji zajedno s nevidljivim protagonistima (ljudima kao čimbenicima kontinuiranih mijena) srastaju u kontekstu zajedničkog prostora. S posebnim naglaskom na podražajno i značenjsko ulazim u analizu i evaluaciju odgledanih filmova koji svojim pristupima pokazuju zavidnu razinu zrelosti.
Na temu urbane tradicije i baštine nekoliko filmova pokazuju zanimljive rezultate; film Darie Keršić Ghost Places prikazuje napuštenu arhitekturu (većinom smještenu u području oko glavnog zagrebačkog kolodvora) grada, koja unatoč dobrom ritmu i još boljoj zvukovnoj pozadini pokazuje nedostatak razumijevanja znakova i simbola koje želi prikazati. Problem nastaje prilikom nedefiniranog izmjenjivanja širih kadrova s detaljima smeća, materijalnih ostataka i predmeta unutar tih prostora, gdje se gubi širi smisao slike i u krajnjem slučaju autorski komentar. S druge strane film Mateja Beluhana Walls Wide Shut prikazuje ono što je ostalo ili što je nekad bilo od šarenih zidina s početka Branimirove ulice. Iako isprva odaje osjećaj brzopletog dokumentiranja obojanih zidova, umjetničkih radova i njihove okoline, Beluhan uspijeva izvući konkretnu poruku koju kanalizira kroz suprotstavljanje umjetnosti s trivijalnim reklamnim plakatima postavljenih iza staklenih okvira. Na taj način film postiže zanimljiv osjećaj za kritičnost koju Beluhan ističe kroz komentar opstojnosti jednog i propadanja drugog sadržaja čime uz glazbenu pozadinu i ritam koji ona zadaje dobiva kakofoni efekt.
Slično postupa Kim Laziczki koja u svojstvenom fotokolažu uz dozu humora istražuje filmske mogućnosti prikaza različitih natpisa na pročeljima zagrebačkih zgrada. Unatoč nenarativnoj formi, Laziczki omogućava kontakt između kadrova te na neki način tvori jedan (dija/mono)log arhitektonskih pročelja čime im se daju ljudske komunikacijske vještine koje na poslijetku i čine ovaj film pamtljivim i simpatičnim. U nešto drugačijem tonu, točnije onom politički, proletarijatsko intoniranom, Ivan Smoljan u filmu S.O.U.R.omogućava pročeljima da uz izravno prisutstvo ljudi i arhivske snimke direktno progovara o vrhuncu antifašističke brobe, gdje zvuk i scensko platno (u obliku porukama zašaranih pročelja) svjedoče o prošlom vremenu, dok ljudi u prostoru ispred platna govore o suvremenosti. Zbog višekanalnog prijema informacija i slojevite prezentacije, film pomalo gubi na svojoj snazi jer se fokus zbog pojedinih podražajnih bljeskova gubi pritom ometajući ostatak filmske kompozicije.
Isti problem se javlja kod filma Alienatio Kristine Mataušić koja unatoč odličnoj montažnim prijelazima guši cjelokupni dojam kretanja plavih tramvaja iznimno teškom glazbenom pozadinom koja u maniri industrial elektronike teško komplementira nešto mekšem ubrzanom i ne toliko metalnom urbanom životu. Film smješten u jedan od tramvaja, 12 Trg bana Jelačića 10:45 Davida Belasa, čini se kao notni zapis ili kakva skica u odnosu na ono što je moglo biti. Anegdotalno u prikazu, svoj početak ne opravdava u ostatku filma zbog čega se efekt klizanja filmskog okvira i njegovo stupnjevito smanjivanje doima kao pucanj u prazno ionako kontekstno nepotpune škrabotine.
Ljudski likovi značajni su u filmu Odlasci, dolasci, polasci, u kojem autorica Jasna Safić pokušava prikazati intimnu svakodnevicu javnih prostora u trenucima oproštaja i iščekivanja. Ovaj dokumentarni kratki film unatoč svojoj konvencionalnosti pristupa i teme, vješto odabire nasumične trenutke koji kao slika za sebe nose mnoštvo proživljenih emocija i doživljaja. Željko Radivoj s druge strane posve razigrano prikazuje ljude i druge bića (mačke) u svojoj Jazz trilogiji gdje naglašava učestalu potrebu za citatima velikih figura hrvatske umjetnosti kao što je Julije Knifer (Jazz Factory). I dok filmovi trilogije sami po sebi vizualno nemaju neku poveznicu osim auditivnog aspekta klasika jazz glazbe, njegovi filmovi potiču osjećaj suvremenih eksperimentalnih medijskih igri koje se primjerice u drugom dijelu trilogije Skaywalkers temelje na zrcaljenju kretanja ljudskih figura u staklu interijera i suodnos elemenata i njihovih kretnji u eksterijeru. Upravo studija suodnosa dvaju prostora i njihova ograničenost i jesu najjači adut Jazz trilogije. Citatnost je bitna i kod Tome Zidića koji u filmskom esejskom meta-zapisu Virtualno predavanje MMXVI, smješteno u mračnu učionicu, snima projiciranje predavanja pokojnog profesora na Akadamiji i multimedijskog umjetnika Ivana Ladislava Galete koji tumači mogućnosti percipiranja drugih dimenzija i prostora. Zidićeva citatnost doslovno se prebacuje u izvedbeni potencijal filma gdje se kamera okreće prema gledateljima da bi se naposlijetku izbrisala ljudska prisutnost u prostoriji slijedeći Galetine upute o postojanju i ne postojanju koje završava crnilom tj. konačnim krajem postojanja.
Kratko se odmičući od urbanog ambijenta Lara Šebelja u filmu Na moru snažnim početkom vožnje krivudavom mračnom cestom ulazi u priču o dvoje ribara koji ranim jutrom kreću u lov. U priči koja započinje obečavajuće postupno se otkrivaju crne rupe, koje su djelomice posljedica tehnološke ograničenosti kluba. Kolor korekcija nedostatna je u dijelovima u kojima se narančasta kabanica može dodatno istaknuti kao odbljesak pastelnog izlaska sunca ili primjerice skokovita montaža koja iznenadnim prelaskom iz niskog u visoko sunce nanosi fizičku bol za gledateljeve oči. Međutim, veći problem sam po sebi jest dužina kadrova i bezidejnost u sadržaju koja je mogla biti izbjegnuta boljim korištenjem kadrova, posebice detalja i krupnjaka, u priči za koju se očekivalo da će prodrijeti dublje u intimu dvojice ribara.
Svim pokušajima unatoč, možda najzanimljiviji medijski iskorak predstavlja eksperimentalni film Kartograf Darie Blažević. Blažević koristeći nekoliko kartografskih snimaka različitih pojava snimljenih iz zraka postepeno otkriva o čemu je zapravo riječ i širi prostorne kapacitete amaterskog filma posežući za visinama. Igra pogađanja stvara iluziju gdje se očekivano (primjerice mramorne ploče) pokazuje netočnim te se postepeno iščitava pravo značenje sadržaja. Zbog toga Kartograf kao film zaista postiže pravu gledateljsku euforiju i zanimanje za medij gdje se aktivno sudjeluje u gledanju i iščitavanju sadržaja. Ni ovaj film nije bez mane, ali činjenica da je forma razvodnjena avanturom među zvijezde pokazuje se kao isključivo epizodičan kraj intrigantnog eksperimentalnog filma.
Zvijezdama unatoč, mali formati pod njima doimaju se značajnim zbog čega Kinoklub Zagreb s pravom može biti zadovoljan produciranim u protekloj godini. Potvrđuje se uloga Kinokluba kao izvrsne amaterske platforme koja u ovom slučaju ne ograničavajući autore pojedinih djela daje prostora za rast i širenje viđenja intimnog, prostornog i atmosferičnog.
Intimno u pet oka
Istraživanje podražajnog kroz odnos publika-kamera-autor