Osvrti na Gledalište #2
Donosimo vam osvrte mladih filmskih kritičara na 10. Gledalište Kinokluba Zagreb. Svaki dan objavljujemo jedan osvrt, a nastavljamo s tekstom Andree Borović.
Andrea Borović (Rijeka, 1989), profesorica je hrvatskoga jezika i knjizevnosti. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Uredjuje i pise filmske kritike na blogu Knjiga snimanja.
Magične filmske igre
U drugom bloku prvoga dana 10. Gledališta Kinokluba Zagreb prikazivalo se sedamnaest dokumentarnih, eksperimentalnih i igranih kratkometražnih amaterskih filmova. Riječ je o projektima autora koji su svoje prošlogodišnje filmove stvarali unutar raznih filmskih radionica i škola. Naravno, bilo je tu dobrih i manje dobrih filmova, ali zanimljivih ideja nije nedostajalo, ponajviše kada su se odnosile na stavljanje naglaska, ne toliko na priču, već na formu kojom je ona ispričana.
Motivi usamljenosti, odrastanja, teških odluka zbog čega nastaje neprilagodba u nametnutom okruženju obzirom na postavljene, ali neostvarene ciljeve, uočavaju se u četiri filma. Posrijedi su prikazane mahom nesretne sudbine u različitim oblicima igre koja svrhovito pomaže u ovladavanju kreiranim životom. Kako se pojam igre najčešće vezuje uz etapu djetinjstva, a u odrasloj dobi predstavlja čežnju za minulim vremenima, tako je u filmovima izražen rascjep između „idealne“ dječje prošlosti i surove odraslosti. Kao prvi primjer služi dokumentarni film (7'20’’) Ja ću biti… nastao u Filmskoj školi festivala „Kratki na brzinu“ koji je i otvorio projekcijski blok. Gledatelj se upoznaje s tri odrasle osobe na radnome mjestu. Riječ je o djelatnicima škole: spremačici, domaru i učiteljici. Sve ono što su htjeli biti - sada nisu, a to nam otkriva kamera koja u krupnom planu prikazuje njihova životom iscrpljena lica. Dok pasivno uzvraćaju pogled prema kameri, ulogu pripovjedača priče preuzimaju njihovi vlastiti glasovi iz doba djetinjstva koji ukazuju na željenu budućnost. No, prikazana odrasla tijela i skriveni dječji voice-overi međusobno se ne podupiru jer znatiželjno otkrivanje dječjih snova postaje samo oblik apstraktnih želja. Prevlast bezbrižne dječje igre i smijeha na simboličnom mjestu poput škole funkcionira kao katalizator koji pomaže u prisjećanju onih davnih potisnutih želja sada već odraslih osoba.
To se možda na prvu i ne bi reklo za Jozu Bozu, čarobnjaka koji u dokumentarcu (4'26’’) Na rubu odustajanja Jasmine Beširović pripovijeda o poslu kojim se oduvijek želio baviti. Otkriva zanimljiv svijet čarobnjaka koji ima za cilj pridobiti i nasmijati djecu. Biti čarobnjak nije samo posao, čarobnjaštvo ulazi i u domenu svakodnevice pa se konkuriranje stvarnom svijetu može lakše izraziti. Odlaskom u djetinjstvo, okružen djecom , on stvara željenu verziju svijeta koja se realizira uz pomoć magičnih igara.
Bijeg od stvarnosti donosi nam i eksperimentalni film Nastasje Miletić (5'14’’) Iz ogledala (Film na 12. školi filma PFT u Puli, produkcija Pulska filmska tvornica) u kojem se koristi motiv ogledala kako bi ukazao na igru dvostrukosti i na koji način ono djeluje na slučajne prolaznike kada je postavljeno na neuobičajene javne površine. Film podsjeća na Ogledalo Ante Babaje iz 1955. godine u kojem dječak svoje ogledalo vodi u svijet, a ono mu pak pomaže u izgradnji novoga, stoga i u prekoračivanju pretpostavljene stvarnosti. Dok druga djeca pokušavaju postaviti granicu između onoga što jest i onoga što je u odrazu ogledala, on ju ne propitkuje. Na isti način, čovjek u Iz ogledala prisvaja „ničije“ ogledalo i počinje kreirati drugačije viđenje aktualnog svijeta.