Osvrti na Gledalište #3
Donosimo vam osvrte mladih filmskih kritičara na 10. Gledalište Kinokluba Zagreb. Danas donosimo osvrt Ane Abramović.
Ana Abramović (1987.), kulturna radnica. Diplomirala komparativnu književnost i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Filmske recenzije i kritike objavljivala je u časopisu Zarez i Hrvatskom filmskom ljetopisu.
Filmske duše Kinokluba Zagreb: post festum jubilarnog Gledališta KKZ-a ili kako nas je zaveo dobri duh filmskog amaterizma?
Održano je 10. Gledalište Kinokluba Zagreb. Prilika je to kada se i gledatelji mogu prepustiti zaraznoj slobodi istraživanja filmskog medija za kojom posežu filmski amateri. Hrvanje s umijećem stvaranja filmova i jest potraga za slobodom u koju autori kreću od sebe samih, ali ta potraga nikada ne prestaje i upravo je zato za sve jednako uspješna i neuspješna. Gledalište, s druge strane, postaje mjestom susreta perspektive gledatelja i autora, točka u kojoj su svi jednako amateri-istraživači i gdje nije relevantno tko umije snimiti “bolji” film.
Da amaterski film podvlači svoju autonomiju i pred stavovima filmske struke pokazuje i program Gledališta s cijelim spektrom filmskog materijala nastalog u sklopu Filmske škole i ostalih obrazovnih programa kinokluba (radionice kratke forme, videospotova, filmske pogreške). Tu su i filmovi nastali u produkciji partnerskih organizacija i festivala (Kratki na brzinu, One take film festival) te ostali radovi kinoklubaša, među kojima su i studenti Akademije dramske umjetnosti. Neki od filmova koji su se našli u programu 10. Gledališta već su prikazani na domaćim revijama i festivalima u 2016. godini. Primjerice, film Tomislava Šobana Kako je Iva otišla prikazan je u programu Kockice na prošlogodišnjem Zagreb Film Festivalu, Sanja Nikice Zdunić na Zagreb DOX-u, a 8 načina da se prestanete osjećati usamljeno Višnje Vukašinović na 25. Danima hrvatskog filma.
Pokušaj da se iz programa Gledališta izdvoje uspješni radovi i kod kritičara će izazvati pravu nelagodu. Kao što bi rekao Bojan Krištofić, jedan od članova kinokluba: “Svi ovi filmovi daleko su bolji od onih koji se natječu za Oscara”. Nema sumnje, iskustvo snimanja i gledanja amaterskih filmova puno direktnije otkriva istine o nama samima. Tako su i ove godine filmovi u produkciji KKZ-a bili izvor “povijesno nekorektnih” prizora (Porečka varka, Sven Ryšlavi), nemilice su iskorištavali prostor Kinokluba i cijelog Zagreba bilježeći suvremene situacije, urbane i često socijalne prizore. Nagradu Maksimilijan Paspa za najbolji amaterski film žiri je dodijelio filmu koji s dobrim instinktom za montažu i obradu filmskog materijala prikazuje urbanu svakodnevicu grada te, bez nametanja vlastite poruke, povezuje turističke, socijalne i općenite prizore centra grada. Svake godine se u programu Gledališta mogu naći filmovi koji pokušavaju dokumentirati ono rubno i neuhvatljivo u neobičnim karakterima (Sad ili nikad Zorka Sirotića i Demon iz boce Sunčice Ane Veldić). S druge strane, Na moru Lare Šebalj pokazao je da dokumentarni princip amatera vođen motivom “uzmi kameru i snimaj” može rezultirati vrijednim zapisom o životu uz more, realističnim, ali gotovo poetičnim prikazom ranojutarnje rutine ribara. U videospotovima nastalima u okviru radionica primjećuje se poseban angažman koji su autori uložili u vizualnu stilizaciju, a ovdje je osobit dojam ostavio rad animatorice Nikoline Pavleković uz glazbu grupe Marshmallow. Kada je riječ o animiranim filmovima, šarmirao je uradak Igora Glodića, Klare Rusan i Nikše Modrića s veselim oceanskim imaginarijem pod nazivom 20 000 milja pod morem.
Žiri mladih filmskih kritičara izdvojio je eksperimentalni film Kaem ti Romana Dautanca. U nastojanju da kroz filmski medij izrazi pomaknutu perspektivu pantomimičara Kaem tiodaje snagu i jednostavnost amaterskog filmskog pothvata. Neobična perspektiva inherentna drugoj umjetnosti dosljedno je provedena kroz kadrove opušaka nađenih na zagrebačkom pločniku, dok se fragmentirani i nekoncizni narativni dijelovi neobično spajaju sa slikom i nude izazov interpretacije. Potraga za zajedničkim duhom prolaznika koji odbacuju opuške zaokružena je u narativnom dijelu gdje se ponavlja fraza koju taj duh jasno izgovara između povlačenja dima: “Kaem ti…”.
Uostalom, svatko tko je pogledao prošlogodišnji filmski hit Kinokluba Zagreb, Paspin kut 3 Zorka Sirotića, zna da u amaterskom filmu ima duhova. Kinoklubaš s vremenom uči da se glumac može pretvoriti u duha uz pomoć malo “baby pudera” na licu. Ovaj standardni postupak ujedno je i simbol drske umjetničke slobode kojom kinoklubaši zadaju šamar malograđanskom filmskom ukusu! U svakom slučaju, glumačka izvedba Zorka Sirotića u filmu Hamlet 2000, autora Luke Ostojića, izdvaja se zbog nekoliko ključnih rečenica koje više nego samouvjereno, s pivom u ruci, izgovara duh oca (Zorko Sirotić) svom sinu Hamletu (Vedran Šuvar). Te rečenice (“Kak je mama?’’) uvjerljivo funkcioniraju unutar nekoliko prepoznatljivih registara, kao kratki skeč na temu edipovske priče iz naslova, kao parodija prizora “posrnulog patrijarhata” i, naravno, kao interna kinoklubaška šala.
Svi koji su se nekad zatekli na Gledalištu, ili barem na tulumu nakon dodjele nagrada, dobro znaju da Gledalište nije nimalo uobičajena demonstracija postignuća i godišnje produkcije KKZ-a unutar uskog kruga filmskih zaljubljenika. Gledalište privlači i širi krug znatiželjnika koje intrigiraju zgodna autorska rješenja te pomicanje okvira na koje su spremni kinoklubaši, a nerijetko se kroz mrak gledališta probija i zarazan smijeh domaćih filmaša te znatiželjan pogled ponekog filmskog kritičara.