Počeli na dnu - ostali na dnu
Stara priča o moći feminizma da spasi društvo. Ivana Završki piše o filmu Bottoms.
Bottoms, Emma Seligman, 2023.
Stara priča o moći feminizma da spasi društvo.
Bottoms je film o svemu što već znamo. PJ je diktatorski nastrojena srednjoškolka, nešto poput Regine u kultnom filmu Mean girls. Ali za razliku od te kraljice društva, PJ okolina ne obožava. Ne, ona je na samom dnu. Ona je dio tandema samoprozvanih „ružnih, netalentiranih lezbijki“, opsjednuta seksom, popularnošću i fizičkim izgledom. Ona nam laže, agresivna je i naporna. Nosi tregerice i izgleda kao da joj se ništa ne da. Uzbuđenje joj izaziva samo… ništa, čak ni tučnjava, ni pogled ili dodir Brittany – njezinog objekta žudnje, neće ju uzdrmati na više od tek nekoliko trenutaka. PJ bi trebala biti predvodnica feminističke struje – grupe istomišljenica koje se suprotstavljaju školskoj hijerarhiji na čijem su vrhu priglupi sportaši i njihove lijepe cure. Ali ta struja je – promjenjiva, nasrne pa otpusti pa povuče nekoga i nešto za sobom ili neometano prođe pored.
Film nam se ruga. Naglasak je na feminizmu? Nije. Prijateljskim odnosima? Nije. Opasnim curama? Nije. Novim generacijama? Nije. Apsurdnoj stvarnosti u kojoj normalni likovi izgledaju kao da su izmaknuti iz realnosti? Nije. Ali sve je u nekoj mjeri prisutno. Možda se kao društvo odražavamo u onome što gledamo, ali ovdje nema neke dublje perspektive pa trebamo ostati na površini – poput samih likova. Mogu nas zavesti boje, retro estetika kakva je sada ionako u modi, ali sigurno nas neće zavesti osobnosti junakinja, niti njihove preglumljene reakcije ili bezvezni razgovori. Film je miks žanrova pa će nekoga pridobiti akcijske, nekoga parodijske, a nekoga ljubavne scene, no osim zabave radi zabave, film ne nudi nešto više. Da krenemo u analizu toga što bi se iz međuodnosa aktera možda moglo iščitati o samom društvu, rekli bismo da je ovo dobar predložak za horor.
U svakom slučaju, potencijalna moć feminizma negdje je skrivena ako ju previše ciničnih postupaka nije u potpunosti izbrisalo. Iako s mogućnošću da se razvije neka drukčija perspektiva, PJ i cijela klika formirana oko nje ne donose nov pogled. Reciklirana radnja, postupci likova i veliko finale, pokazuju nam samo da tinejdžerske „drame“ uvijek ostaju iste, ali da neće svaka (p)ostati klasik.
Ivana Završki
Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića.