Sadržaj bez forme
Spike Lee šamara svoje ideološke protivnike u biografskom trileru i usput zanemaruje dramaturgiju filma. Crni član KKKlana (Blackkklansman, SAD) R. Spike Lee, 2018. Piše: Luka Duvančić
Crni član KKKlana (Blackkklansman, SAD) R. Spike Lee, 2018.
Sadržaj bez forme
Spike Lee šamara svoje ideološke protivnike u biografskom trileru i usput zanemaruje dramaturgiju filma
Usred turbulentnih vremena i eskalacije rasnih napetosti u SAD-u, ne iznenađuje što se Spike Lee, redatelj uvijek zagrižen i borben kada su u pitanju teme rasizma, oglasio novim filmom. Tako je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu premijerno prikazan “Crni član KKKlana”, krimić inspiriran istinitim slučajem iz sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada se policajac Ron Stallworth, prvi crnac u policiji Colorado Springsa (John David Washington), infiltrirao u podružnicu Ku Klux Klana, uz pomoć svog partnera bijelca, čiji identitet zapravo nikad nije otkriven, no u filmu je to Židov Flip Zimmerman (Adam Driver). Spike Lee je nagrađen velikom nagradom žirija, a kritika je film obasula hvalospjevima. Ovako politički obojeno djelo je očito potrebno u trenutnoj društveno - političkoj klimi, međutim, aktivistički stav i protest protiv nesnošljivosti nisu dovoljne karakteristike za umjetnički uspješan film.
Nažalost, u tome leži problem Leejevog aktualnog rada. Iako uzima materijal trilera, njega dramaturgija i većina scenarističko-redateljskih metoda potrebnih za uspješno provođenje žanrovskog filma najmanje zanima. Naracija je podređena eksplicitnom iskazivanju političkog stava i argumentaciji o kontinuitetu rasizma u SAD-u od sedamdesetih do danas. Lee pritom uglavnom koristi prizemnu, površnu i ad hominem retoriku, pa je tako scenarij natrpan raznim nepotrebnim digresijama. Slušajući mnoge replike likova i dugačke monologe afroameričkih aktivista stječe se dojam kao da sam redatelj govori kroz njih, a bez dramaturškog pokrića. Također svako malo koristi priliku za usputne gegove, isključivo s ciljem da se klanovci prikažu kao neinteligentni ljudi, zbog čega su umjesto uvjerljivih i opasnih antagonista tek naporne karikature. Veliki čarobnjak David Duke govori fraze kao “Make America great again” i “America first”, što je isforsirana poredba s trenutnim američkim predsjednikom, a našao je Spike Lee i prostora za obračun s kontroverznim klasicima “Rađanje jedne nacije” i “Zameo ih vjetar”.
Iako je sam filmski materijal bio i više nego dovoljan za provlačenje vlastitog svjetonazora, Leeju to očito nije bilo dovoljno. Tako propušta i mogućnosti nijansiranja radnje činjenicom da je Stallworth uhodio skupove crnih aktivista puno duže nego što je u filmu prikazano, što bi dalo prostora propitivanju dileme između njegove profesionalnosti i osobnih uvjerenja, a oskudno je iskorišten i potencijal gradnje odnosa između njega i radikalnije djevojke Patrice (Laura Harrier). Sve to rezultiralo je dramaturški i stilizacijski trapavim filmom, a njegove scenarističke slabosti se ponajbolje manifestiraju u antiklimaktičnom i nemuštom trećem činu, kada postaje vidljivo koliko je prethodna radnja bila slab temelj za završnicu.
“Crni član KKKlana” zapravo nema zaokružen kraj, već završava dokumentarnim snimkama prosvjeda i kontraprosvjeda u Charlottesvilleu, nasilnim konfrontacijama tog kobnog dana, što je rezultiralo i ljudskim žrtvama, a pojavljuje se i snimka izjave Donalda Trumpa u kojoj brani bijele suprematiste, tvrdnjom da među njima ima i “jako finih ljudi”. Iako su te snimke dojmljive i uznemirujuće te se ne mogu ne složiti s redateljevom poantom, taj postupak zapravo ispada pomalo manipulativan. Na kraju se tim umetnutim isječcima, kao i s većinom drugih segmenata koji su odmogli cjelini nametljivo i opetovano prezentira svjetonazor autora, no sadržaj jednostavno nije zaživio u formi.
Luka Duvančić