Super Size Ništa
I najveći će cinik tijekom živahnih nastupa uživljeno tapkati stopalom, a oni manje cinični morat će pričekati neki promišljeniji dokumentarac o industriji pop-glazbe.
AUTOR: Dario Dević
Dok su mi konfeti padali ravno u lice, slijeva i zdesna vrištale raspamećene tinejdžerice, a ispred mene osvijetljeni tisućama mobitela stajali trenutno najobožavaniji mladići na Zemlji, prijateljica u kinu zgrabila me za šaku i prosiktala: “Zaljubljena sam u svu petoricu”. Nisam je mogao kriviti — sjedenje u zamračenoj dvorani s 3D naočalama na nosu dok iz platna izbija nastup irsko-britanskog boy-benda One Direction manje je koncert uživo, a više hipnoza poput one iz Paklene naranče. Prepuštanje počinje gotovo pa odmah, stopalo tapka samo od sebe, a pred kraj svake pjesme u uho je već ušlo dovoljno riječi da se dečkima lako nesvjesno pridružiti u pjevanju.
Sastavljeni u reality showu pod palicom kneza tame Simona Cowella, One Direction su u iznimno kratkom roku od sinova radničke klase postali tinejdžerski idoli, a njihovi životi podređeni su diskografskoj mašineriji koju pokreću i koja ih pokreće. Takva se priča o modernoj pop-fenomenologiji čini kao savršen zalogaj za Morgana Spurlocka, koji je u svojim prijašnjim dokumentarcima poput Super Size Me naizgled frivolnim temama tražio dublje uzroke i posljedice. I zaista, prilike za zanimljiv uvid u utjecaj slave na pet tinejdžera, njihove obitelji i milijune predpubertetskih potrošača pojavljuju se na svakom koraku: kadrove majki članova benda dok na rubu suza kupuju kartonske likove svojih sinova kako bi imale kome poželjeti laku noć slijede scene u kojima dečki već premoreni u šest ujutro u autobusu snimaju vokale za idući album. Zaluđene djevojke bez trunka samosvijesti govore stvari poput, “Oni me vole, mada me ne poznaju”. Otac jednog od članova benda pred kamerom spoznaje kako je njegov sin u godinu dana postigao više nego što će on, priprosti irski farmer, do kraja života. Nažalost, umjesto da ih razrade, Spurlock i Cowell te momente frivoliziraju ubacivanjem neinspiriranih ispraznosti (“Mi nismo tipičan boy-bend”, tipično izjavljuje mladić koji u bendu popunjava tipično mjesto “osjećajnog momka”) i prizora stoput viđenih od Beatlesa naovamo (uzbudljivi su to klasici: momci se guraju kroz ustalasano more obožavateljica! Momci su vragolasti u autobusu za turneje! Momci ne znaju kud da tutnu kineske štapiće za jelo! Momci igraju nogomet — baš su poput nas!) Kad god stvari slučajno postanu prestvarne, slijedi povratak u fantaziju kroz nagli rez na neki od glazbenih brojeva snimljenih tijekom turneje.
Srećom, ti totali golemih arena ispunjenih desecima tisuća djevojčica (i pokojim dječakom) impresivni su i tehnički i sadržajno, a brižno komponirani prikazi pojedinih članova vjerno prenose šeretsku energiju koja je bendu glavna vrlina. I najveći će cinik tijekom živahnih nastupa uživljeno tapkati stopalom, a oni manje cinični morat će pričekati neki promišljeniji dokumentarac o industriji pop-glazbe te njezinim protagonistima na pozornici i iza nje, jer This Is Us to nikako nije.
***
Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod vodstvom Višnje Vukašinović.