Tatjana Ivančić jedna je od izuzetno važnih ličnosti u povijesti Kinokluba Zagreb, kao i u kontekstu jugoslavenskog eksperimentalnog odnosno amaterskog filma. Njezin impresivan opus, koji se većim dijelom smatra izgubljenim, govori nam ne samo o materijalnoj sudbini eksperimentalnog filma na tlu Jugoslavije, već i o poziciji žena i amatera u jugoslavenskoj kinematografiji.
Ivančić je rođena 1913. godine no filmom se počela baviti tek u dobi od 50 godina, uzevši u ruke malu osammilimetarsku filmsku kameru, i ubrzo se u potpunosti posvetila svojoj novootkrivenoj strasti. Prvi film Ivančić je napravila 1968. godine i u naredna dva desetljeća režirala je preko 70 kratkih filmova, natječući se pritom vrlo aktivno u okviru amaterskih filmskih festivala, kako doma tako i u inozemstvu. Zahvaljujući nizu pobjeda u domaćim festivalskim krugovima 1980-ih je godina osvojila zvanje Majstora amaterskog filma Jugoslavije – titulu koju su nosili neki od najznačajnijih muškaraca u povijesti jugoslavenske alternativne kinematografije – i prema dostupnim podacima Ivančić je time postala jedina žena u povijesti domaćeg organiziranog kinoamaterizma kojoj je pripala ta prestižna titula.
Ivančić je od samog početka bila svjesna da će njen filmski rad ostati isključivo unutar hobističkih okvira i nije se namjeravala profesionalizirati u umjetničkom ili redateljskom smislu. Ta joj je odluka donijela potpunu slobodu u odabiru tema filmova, fleksibilnost u stvaralačkom ritmu, kao i potpunu nezavisnost pri kreiranju svog redateljskog rukopisa. Većina njezinih kratkih filmova posvećena je ljepoti svakodnevice, malim detaljima svijeta prirode i teksturama biosfere, posebice moru na kojemu je odrasla, i koje ju je čitavog života nastavilo privlačiti magijom svog mikrokozmosa i maritimne svakodnevice. Priroda u cjelini bila je za Ivančić velika inspiracija – snimala bi tijekom svojih šetnji i hvatala (ne)očekivane trenutke poput ljetnih oluja ili egzotičnih kućnih ljubimaca, a rijetko što je unaprijed bilo planirano ili skriptirano. "Moji glavni glumci: ptice, kukci, žabe, zmije, pauci, mačke, nameću se sami, gotovo silom pred kamer; meni preostaje jedino da na pravom mjestu, u pravi čas i u pravom svijetlu pritisnem otponac" izjavila je Ivančić u jednom intervjuu, pokazujući u svojim sačuvanim filmovima kako izgleda umijeće transformiranja odlučujućeg trenutka u neprekinuti niz slika. Njezini filmovi nalaze se na granici eksperimentalnog, dokumentarnog i amaterskog kućnog filma, noseći jednu zajedničku poetsku osobinu: Ivančić je bila jednako vješta, dosjetljiva, pronicljiva i poetična snimajući mikrokozmos obalnog plićaka, kao što je slučaj s filmovima Pijesak (1971) i Igra života (1972), gradsku vrevu koja se ogleda u uličnim izlozima ili suptilnu i nijansiranu igru unutarnjeg i vanjskog svijeta snimanoga iz unutrašnjosti vlaka u pokretu, kao u filmovima Grad u izlogu (1969) i Putositnice (1976). No čak i kad je radila naizgled konvencionalne amaterske filmove – snimajući prve dvije godine života svoje unuke Vesne u filmu Od 0 do 2 (1972), ili vožnju čamcem u filmu Dobro staro veslo (1976) – Ivančić je bila izuzetno svjesna medija filma, istražujući njegove oblikovne mogućnosti i uživajući u čistoj slikovnosti (fotogeniji) predmeta u fokusu njenoga interesa. Kada gledamo filmove Tatjane Ivančić ne možemo se oteti dojmu da je svijet postojao u punom sjaju svojih kino-krajolika, kinematičnosti i kinestezije, samo kako bi se dao uhvatiti u leću njene perolake kamere.
Iako je Ivančić bila vrlo poznata u svijetu amaterskog filma Jugoslavije 1970-ih i 1980-ih godina, kritičari su je često nazivali "kućanicom s filmskom kamerom", a njene filmove opisivali kao ženske i lirske. Uz tu navodnu "ženskost", naizgled konvencionalna poetika filmova T. Ivančić sa snažnom dokumentarističkom crtom također je posljedično uvjetovala njezinu suvremenu nevidljivost. S jedne strane, Ivančić nije bila dovoljno filmski radikalna da bi bila uključena u rijetke i šture preglede eksperimentalnih filmova nastalih u hrvatskim to jest jugoslavenskim amaterskim filmskim krugovima, a s druge nije bila posvećena umjetničkom umrežavanju i promociji svojih filmova na "pravim" mjestima.
Filmovi Tatjane Ivančić danas se čuvaju u Hrvatskoj kinoteci pri Hrvatskom državnom arhivu, gdje je pohranjena filmska građa Kinokluba Zagreb. Svoj zadnji film Ivančić je napravila 1986. godine, a ovih 14 sačuvanih filmova najverojatnije su odabrali zaposlenici krovne institucije hrvatskog kinoamaterizma, Hrvatskog filmskog saveza, koji su sredinom 1990-ih godina privremeno preuzeli građu KKZ-a kako bi napravili zaštitne kopije i restaurirali filmove, pri čemu je selekcija vjerojatno bila uvjetovana procjenama umjetničke vrijednosti pojedinih radova kao i značaja to jest nagrada koje su ti filmovi osvojili na domaćim i međunarodnim festivalima amaterskog filma. U nekom trenutku osammilimetarski filmovi T. Ivančič prebačeni su na nove osammilimetarske vrpce dok je istovremeno napravljeno i njihovo uvećanje na 16milimetarske filmske vrpce, što znači da Hrvatska Kinoteka danas čuva tri tipa filmskih zapisa filmova Tatjane Ivančić: kopije izvornih filmova na 8mm, kopije izvornih filmova na 16mm i 16mm internegative. U ovom trenutku nije poznato gdje se nalaze izvorne osammilimetarske vrpce digitalno restauriranih filmova, kao niti ostatak njenog opusa.
U 2018. godini Kinoklub Zagreb proslavio je 90 godina svoga postojanja i tim je povodom odlučio odati priznanje Tatjani Ivančić, ne samo kao svojoj članici s najviše napravljenih filmova u klupskoj povijesti već i kao izuzetno važnom, no gotovo potpuno zanemarenom autoru to jest – autorici. Nakon što je Odsjek baštine Kinokluba Zagreb zajedno sa stručnim osobljem Hrvatske Kinoteke pregledao materijal koji se nalazi u toj ustanovi, odlučeno je da će se digitalna restauracija filmova raditi iz onih kopija koje su najbliže izvorniku, a to su osammilimetarske filmske vrpe. Budući da uzani filmovi predstavljaju restauratorski izazov u Hrvatskoj, Kinoklub Zagreb odlučio se na suradnju s Bečkim filmskim muzejom, u kojemu su naposljetku digitalno restaurirani svi trenutno sačuvani filmovi Tatjane Ivančić. Sama Ivančić nije ostavila gotovo nikakvih pisanih tragova o svom radu, a sjećanje sudionika vremena bilo je previše krhko i nepouzdano, što je pored činjenice da su izvorni materijali izgubljeni, predstavljalo veliki restauratorski izazov restauratorima Austrijskog filmskog muzeja.
Petra Belc / Odsjek baštine KKZ
Digitalizaciju slike u 2k i zvuka na 48kHz te digitalnu restauraciju slike napravio je Austrijski filmski muzej, temeljem druge generacije S8mm filmskih vrpci s magnetskom trakom iz kolekcije Kinokluba Zagreb, koju Hrvatski filmski savez trenutno drži na pohrani u Hrvatskoj kinoteci pri Hrvatskom državnom arhivu. U Beč su stigle sveukupno 24 filmske vrpce – četiri filma postoje u samo jednoj kopiji, dok 10 filmova postoji kao dvije kopije. Prvi korak bio je detaljan pregled elemenata; ova priprema bila je važna kako bi se mogli definirati svi koraci radnog procesa, i najvažnije, kako bi se jasno definirao cilj restauracije.
Tijekom pregleda pristiglog materijala vidjeli smo da su ove filmske vrpce druge generacije u dobrom stanju i vrlo lagano izgrebane. Detaljniji pregled otkrio je da se na tim vrpcama druge generacije nalaze mnogi tragovi izvornih preobratnih elemenata utisnutih u sliku, poput zaljepaka (pikštela), puno prašine i tragova projektora (široke vertikalne ogrebotine). Ova saznanja postavila su vrlo logičan temelj našeg pristupa restauraciji. Odlučili smo da je cilj restaurirati sliku i zvuk druge generacije filmskih vrpci, i sačuvati inherentne karakteristike i tragove izvornog preobratnog filma. Razlog te odluke bila je primarno činjenica da ti tragovi na nekim filmovima prekrivaju veliki dio slike i bilo ih je vrlo izazovno ukloniti bez posljedičnog nastanka digitalnih artefakata, budući da u slici nije bilo dovoljno informacija koje bi softverski algoritmi mogli iskoristiti kako bi interpolirali nepostojeće dijelove slike.
Također smo provjerili i cjelovitost samih filmova, i otkrili da od ovih 10 duplih filmskih kopija postoje četiri filma koja nisu identične duljine, što znači da je jedna kopija dulja od druge, dakle na jednima od kopija očito su nedostajali pojedini kadrovi. Odlučeno je da ćemo restaurirati najcjelovitiju verziju filma, što znači da smo kao izvorni materijal za restauraciju odabrali dulje kopije u slučajevima u kojima se slika na obje kopije činila slične kvalitete. Dakle, ako su obje kopije pojedinog naslova bile podjednako očuvane u smislu detalja na slici ili količine prisutnih fizičkih oštećenja na vrpci, odlučili smo koristiti kao izvorni element dulju verziju. Međutim, to nije uvijek bio slučaj – kod tri filma (Pijesak, Varijacije i Putositnice) odlučili smo koristiti kraću verziju kao izvornik i iz drugih kopija u nju ubaciti kadrove koji nedostaju. Obje filmske kopije svakog filma bile su digitalizirane pod istim svjetlosnim uvjetima skenera, i boje su bile podjednako dobro očuvane, tako da nije bilo problema s kompatibilnošću slike obiju kopija.
Za restauraciju slike koristili smo softver Dijamant, s kojim su napravljene samo osnovne intervencije. Slika je prvo bila stabilizirana temeljem perforacija filmskih kopija druge generacije. Kada su rađene kopije druge generacije, navedena dva elementa nisu bila precizno usklađena, stoga na pojedinim dijelovima slike postoji određena količina poskakivanja koja proizlazi iz tog speficičnog procesa kopiranja to jest duplikacije. No budući da je cilj projekta bio simulirati izgled druge generacije filmskih kopija, željeli smo biti konzistentni i iz tog razloga smo odlučili da nećemo ispravljati te nesavršenosti.
Idući korak nakon stabilizacije bilo je čišćenje, za koje smo koristili filter za automatsko uklanjanje prašine, no s obzirom na apstraktnu prirodu slike na nekolicini filmova (primjerice Varijacije ili Dobro Staro Veslo, na kojima je Tatjana Ivančić snimala površinu vode) neke smo dijelove morali također čistiti ručno. Iako su parametri automatskih filtera za čišćenje bili prilagođeni tipu slike i tipu prašine koju smo željeli ukloniti, algoritmi su unatoč tomu uklanjali premalo suvišnih elemenata, ili su stvarali digitalne artefakte, stoga je bilo potrebno puno dvostrukog provjeravanja očišćenog materijala kao i ručnog čišćenja slike. Uklonili smo prašinu i ogrebotine s kopija druge generacije, i blago smanjili tragove koji su bili utisnuti u kopije, no samo na mjestima na kojima su ti tragovi prekrivali veći dio slike.
Veliki izazov pri restauraciji nesumnjivo je bila korekcija boje. Prije svega, izvorne boje, koje su bile vrlo vibrantne, dosta su izblijedile i budući da nismo imali nikakav drugi sačuvani referentni materijal osim tih kopija druge generacije, morali smo kao referencu koristiti njih. Također, dvije kopije nekolicine filmova izblijedjele su na drugačiji način – jedna kopija bila je puno ružičastija (magenta) od druge, na kojoj su nijanse bile hladnije. Budući da je većina kopija izblijedjela u smjeru ružičaste, načelno smo odlučili reducirati te ružičaste tonove. Međutim, nismo mogli povratiti izvorne nijanse, budući da na elementima koje smo koristili nije bilo dovoljno relevantih informacija o boji. Dok smo radili na korekciji boje paralelno smo projicirali filmove na S8mm projektoru, što nam je omogućilo stvaranje neke predožbe o samoj svjetlini slike. Usto, iako smo mogli prilagoditi boje tako da svi kadrovi izgledaju slično u smislu ekspozicije i kolorita, vodili smo računa o tome da sačuvamo ravnotežu između različitih boja unutar scena koje su bile snimane iz iste perspektive, i jako smo na to pazili. Nismo željeli unijeti nikakve promjene koje bi podrazumijevale našu interpretaciju toga kako je slika možda jednom mogla izgledati, bez nekog jasnog utemeljenja tih znanja koja bi bila utemeljena u samoj filmskoj slici.
Dok je restauracija slike bila rađena u Austrijskom filmskom muzeju, zvuk je restaurirao Digital Magic Studio u Zagrebu. Inicijalna ideja bila je koristiti zasebnu magnetsku vrpcu kao izvornik za restauraciju zvuka, no mi smo svejedno pri skeniranju slike ujedno skenirali i zvuk s magnetske trake koja se nalazila na filmskim kopijama, kako bismo ga u najmanju ruku koristili pri sinhronizaciji, ali i kao dodatan izvor informacija. Međutim, kada je restaurator zvuka Bojan Kondres digitalizirao i analizirao zvuk sa zasebne magnetske vrpce pohranjene u Hrvatskoj kinoteci, koja je u njihovoj datoteci bila zavedena kao skupni zvučni zapis svih sačuvanih filmova Tatjane Ivančić, shvatio je da je ta magnetska vrpca prethodno već bila korištena i da nije bila adekvatno demagnetizirana prije nego što su na nju smimljeni zvukovi iz filmova Tatjane Ivančić. Naposljetku smo se morali vratiti zvučnim zapisima dobivenima iz magnetskih vrpci s druge generacije S8mm filmskih kopija. Ti su zvučni zapisi u sebi sadržavali puno buke, šištanja, zujanja i kliktanja, a radi se o artefaktima koji su nastajali u različitim trenucima dugogodišnjeg života filma. Tijekom procesa restauracije tona, restaurator je odlučio sačuvati artefakte nastale tijekom samog procesa snimanja filmova kao i njihove reprodukcije, ali je uklonio one artefakte koji su proizašli iz dotrajalosti i istrošenosti vrpce i same njene digitalizacije.
Zaključno, postoje mnoge značajke slike i zvuka (neobičan pokret slike, ogrebotine i zaljepci utisnuti u sliku, pozadinska buka) koji se mogu činiti kao nesavršenosti u kontekstu konvencionalnije kinematografije. Međutim, pri radu na restauraciji amaterskog i eksperimentalnog filma od ključne je važnosti da izvorište i priroda ovih karakteristika budu uvijek iznova evaluirani, budući da postoji velika mogućnost da su te karakteristike bile rezultat tih speficičnih filmskih praksi i stoga jedan inherentan, nerazlučiv dio filmske slike, zvuka i njihove estetike.
Nadja Šičarov / Austrijski filmski muzej
VIDEO ARHIVA
 |
 |
 |
 |
| Grad u izlogu | Ekvinocij | Igra života | Najveći dan |
| s, r, m - Tatjana Ivančić | s, r, m - Tatjana Ivančić | s, r, m - Tatjana Ivančić | s, r, m - Tatjana Ivančić |
| k - Tatjana Ivančić | k - Tatjana Ivančić | k - Tatjana Ivančić | k - Tatjana Ivančić |
| t - | t - | t - | t - |
| S8 mm, boja | S8 mm, boja | S8 mm, boja | S8 mm, boja |
| 5'07'' | 3'24'' | 4'13'' | 8'26'' |
| p - Kinoklub Zagreb, 1969. | p - Kinoklub Zagreb, 1973. | p - Kinoklub Zagreb, 1972. | p - Kinoklub Zagreb, 1979. |
 |
 |
 |
 |
| Od 0 do 2 | Od zore do mraka | Pijesak | Putositnice |
| s, r, m - Tatjana Ivančić | s, r, m - Tatjana Ivančić | s, r, m - Tatjana Ivančić | s, r, m - Tatjana Ivančić |
| k - Tatjana Ivančić | k - Tatjana Ivančić | k - Tatjana Ivančić | k - Tatjana Ivančić |
| t - | t - | t - | t - Ivica Drnić |
| S8 mm, boja | S8 mm, boja | S8 mm, boja | S8 mm, boja |
| 7'13'' | 4'10'' | 3'28'' | 4'57'' |
| p - Kinoklub Zagreb, 1972. | p - Kinoklub Zagreb, 1971. | p - Kinoklub Zagreb, 1971. | p - Kinoklub Zagreb, 1976. |
 |
 |
 |
| Rapsodija u zelenom | (S)umorno more | Varijacije |
| s, r, m - Tatjana Ivančić | s, r, m - Tatjana Ivančić | s, r, m - Tatjana Ivančić |
| k - Tatjana Ivančić | k - Tatjana Ivančić | k - Tatjana Ivančić |
| t - | t - | t - Ivica Drnić |
| S8 mm, boja | S8 mm, boja | S8 mm, boja |
| 3'40'' | 3'56'' | 4'34'' |
| p - Kinoklub Zagreb, 1970. | p - Kinoklub Zagreb, 1977. | p - Kinoklub Zagreb, 1975. |