Film ceste bez cilja
Sladunjava satira s mnogo pokušaja i nula uspjeha. Petra Baranović piše o filmu Građanski rat.
Alex Garland sa svojim Građanskim ratom odlučio se uhvatiti u koštac s političkom satirom. Konačni rezultat je borba s vjetrenjačama redatelja koji je prevelika kukavica jasno izraziti svoje stavove. Šupalj i besmislen, Građanski rat tjera gledatelje da se zapitaju što se dogodilo s piscem, sada redateljem, koji je toliko obećavao sa svojim jedinstvenim vizijama i impresivnim pričama. Da li je ovo ono na što je spao ili su blockbusteri jednostavno bili preveliki zalogaj za njega? Vjerojatnije je da je ovo prvo.
Film prati novinare, od toga dvoje fotografa, u misiji da obave intervju s američkim predsjednikom kojeg nitko nije intervjuirao već 14 mjeseci. Tako počinje film ceste s vidljivim ciljem. Putem nailaze na kampove, ljude koji se prava da rat ne postoji, stare prijatelje, ali i na brutalnu vojsku kojoj je cilj očistiti zemlju od ‘lažnih’ amerikanaca. Upravo je posljednje spomenuto zanimljivo obzirom da jedan od tih vojnika nosi ružičaste naočale. Ah, La Vie En Rose, koja divna slika, ili bi bila da lik danonoćno ne masakrira ljude. Gotovo se osjeti Garlandovo podbadanje laktom dok pokušava naglasiti kako je pametan i obzervantan. Smiri se, Alex.
Vizualno, film je atraktivan, barem što se tiče scena koje nisu potpuni klišej distopijskog žanra. Inovativan režiser bi se barem potrudio smisliti nešto drugo osim nagomilanih automobila na autoputu. Nije se desila zombi apokalipsa, nije se dogodila nuklearna katastrofa, Alex, smjestio si publiku u… političku apokalipsu? Sredi se, mogao si ti to puno bolje. Vanklišejske scene oslanjaju se na naturalizam i treba se priznati, služe svrsi kao prilika da se dođe do daha, ali i to počne imati sve manje i manje smisla jer i sama radnja ima sve manje i manje smisla. Popuni film na neki drugi način, Alex, kao, na primjer, s kompetentnom radnjom.
Najbolji aspekt filma je glazba, i posuđena i originalna. Od posuđene glazbe, ističu se pjesme benda Suicide, čija Dream Baby Dream zatvara film. Sam naslov je i najbolja poruka Garlandu, valjda će sanjati neki bolji film. S ovim filmom Alex Garland publici poručuje da je svaki rat loš i besmislen. Joseph Heller pada na koljena, ovo je totalno raspametilo cijeli svijet, ovaj čovjek je genije, dajte mu Nobela za mir. Zapravo, dajte mu Zlatnu malinu za životno djelo koje se sastoji od ovog napuhanog trupla.
Tekst je nastao na radionici Filmska kritika i analiza pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića.