Transgresije, očaj i klaustrofobija
ZF film koji izlazi iz uobičajene prakse nekritičnog obožavanja napretka znanosti i tehnologije. Doris Varga piše o filmu Misija: Duboki svemir, r: Claire Denis, 2018.
Transgresije, očaj i klaustrofobija
(Misija: Duboki svemir, r: Claire Denis, 2018.)
ZF film koji izlazi iz uobičajene prakse nekritičnog obožavanja napretka znanosti i tehnologije
Filmovi smješteni u svemir nisu rijetki. Filmovi smješteni u svemir u kojem su tehnologija i znanost iza odlaska u svemir potpuno odvojene od uobičajenog glamura i sofisticiranosti jesu. U Misiji: Duboki svemir, grupa zatvorenika u letjelici koja podsjeća na kontejner više nego na svemirski brod, putuje ka crnoj rupi u sklopu eksperimenta kojem je cilj iskorištavanje energije crne rupe. Ni zatvorenici u kontejneru ni gledatelji nemaju opciju osim putovati kamo god nas ovaj kontejner bude htio odvesti, okruženi prazninom neistraženog svemira, kao što ni zatvorenici zapravo nisu imali izbor osim prihvatiti ovu drugačije okrutnu zamjenu za doživotnu ili smrtnu kaznu. Atmosfera je klaustrofobična, a takva je i njihova sudbina; za njih iz ove situacije ne postoji nikakav spas ili bijeg, samo povremeno spomenuta ideja povratka u koju nitko ne vjeruje.
Misija: duboki svemir ostavlja toliko neglamurozni dojam bivanja u svemiru da se pitamo zašto bismo se kao ljudska vrsta ikada u svemiru htjeli naći. Radi to kroz nesofisticiran i surov prikaz tehnologije i okoliša svemirskog broda, odabir zatvorenika kao putnika na brodu, naglasak na biološke i tjelesne osobine ljudi na svemirskom brodu, i njihova eskalirajuća transgresivna ponašanja.
Okolnosti ovog putovanja, koje nam se polako razotkrivaju u dugim i statičnim scenama, stvaraju ljude koji u njemu sudjeluju, koji sami sebe i jedni druge polako odvode u smrt, i sve to kroz transgresivne međuljudske postupke koji eskaliraju do nepovratnosti smrti. Dibs (Juliette Binoche), brodska liječnica, iskrivljena Botticelijeva Venera, koja je posebno vizualno istaknuta dugom kosom koja je često u fokusu, u sklopu svog reproduktivnog eksperimenta siluje Monte-ja (Robert Pattinson) dok on spava, kako bi pribavila njegovu spermu. Događa se još jedno silovanje, gledamo i nadrealnu i dugu scenu masturbacije Binoche, i nešto ubojstava. Sve ovo smješteno na surov, tehnološki nesofisticiran brod, u kojem je voda sedirana, energija limitirana, prostor limitiran, i sve potpuno ogoljeno. Nema napredne svemirske tehnologije, nema ni ljudske umjetnosti, nema nikakvih tekovina civilizacije na koje smo navikli. Čak je voda koju vidimo ili smeđa i pročišćuje se, ili znamo da su u nju dodani sedativi. Upravo ta surovost i ogoljenost od svega civilizacijskog, koja je osim interijerom, redateljski istaknuta i skoro konstantnim korištenjem zagasitih boja, stvaraju izvrsnu podlogu za ovu radnju. Ljudska interakcija ovdje odvojena je od civilizacije i zakona i od društvenih normi. Pri masturbaciji, silovanju, tučnjavi, ubijanju, nema puno oklijevanja ili premišljanja. Nema više usputnih razgovora o vremenu, nema više pristojnosti, ostale su samo bazične ljudske želje i instinkti. Preživljavanje, seks, dodir, komunikacija. Režijsko inzistiranje na statičkoj kameri i dugim kadrovima odvlači gledatelja od njegovih uobičajenih očekivanja za ovaj žanr i odrješito mu premješta fokus na ono biološko i tjelesno u nama. Čak i kad skoro pri brzini svjetlosti jurimo ka crnoj rupi - i dalje samo ljudi, uz sve što to donosi.
Polagano i oprezno razotkrivanje razloga stvaranja ovog broda, i još više, okolnosti zbog kojih Monte završi sam na brodu s djetetom, s jedinim ciljem brige za dijete, jedina dva preživjela člana posade, čini glavninu ovog filma. Kroz duge kadrove s malo dijaloga i limitirani interijer broda, fokus se stalno vraća na ljudsku interakciju i postupke. Umjesto vode naše civilizacije, za koju smo navikli da je pitka, film nam nudi dvije vode, obje prezentirane u filmu, ili onu s nadodanim sedativima koje piju zatvorenici, ili smeđu, prljavu koja mora biti pročišćena kako bi se mogla konzumirati. Ljudski postupci i interakciju u filmu su poput ove smeđe vode, prljavi, primitivni, vođeni impulsima. Sve ovo je rađeno u ime znanosti, naše dobre, pročišćene vode, inače hvaljene i slavljene civilizacijske tekovine, za koju si lako dopustimo zaboraviti da niti nije niti bi ikad trebala biti sama sebi svrhom.
Film svojim postupcima stvara nikad razrješen osjećaj zarobljenosti. Gledanje Misije: duboki svemir nelagodno je iskustvo, ne zbog ikakvih filmskih propusta, već zbog pozicije u koju nas stavlja, u kojoj istovremeno živimo u društvu koje bi bilo u stanju mnogo žrtvovati za tehnologiju, ne imajući na umu da žrtvuje ljudske živote, i u poziciju ljudi koji bivaju žrtvovani u ime te znanosti. Uz to nas još i cijelo vrijeme naglasak na biološko i tjelesno, ono zajedničko svima nama, podsjeća na našu neizbježnu ljudskost. Uz znanost, bilo bez nje, u filmu ili nakon njega, od svojih tijela, želja i smrti ne možemo pobjeći.
Doris Varga